Film 'U plavetnilo' prati trinaestogodišnju Juliju koja od nasiljem ispunjenog obiteljskog doma s majkom bježi na otok na kojem je provela djetinjstvo. Međutim otkriva da nekad najbolja prijateljstva više ne funkcioniraju pa počinje tonuti sve dublje u svoju traumu.

Najnoviji rad mlade dubrovačke redateljice Antonete Alamat Kusijanović, diplomirane studentice njujorške Columbije i zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, snimljen je na Kalamoti, a osvaja nagrade praktički na kojem god da se festivalu pojavi. Osim Posebne nagrade žirija u odjeljku Generacija 14Plus na Berlinaleu, na kojem je doživio svjetsku premijeru, 'U plavetnilo' je dobio glavnu nagradu u programu dječjeg i omladinskog filma na Oberhausen Film Festivalu, kao i Srce Sarajeva u programu kratkometražnog filma 23. Sarajevskog filmskog festivala (SFF).

Posljednje priznanje nominacija je za studentskog Oscara, što je bio povod za razgovor s nadarenom autoricom.

Kakav je bio osjećaj čuti da je film 'U plavetnilo' nominiran za studentski Oscar i što vam znači ta nominacija?

Bila sam na putu za Sarajevo, išla sam na Sarajevski filmski festival, kad sam dobila vijest. Uvijek ideš u životu s nekim ciljevima, tako smo i mi, radeći na filmu, svakako imali ciljeve, ali se zaista nismo nadali ovakvom odgovoru publike. Bilo je predivno čuti da je nominiran za studentskog Oscara, osobito jer je puno mojih kolega s Columbije osvajalo tu nagradu. To je lijep način da završim svoj akademski put na Sveučilištu Columbia. Nekome iz Europe pravi je prestiž uopće ući među nominirane, a studentima iz Amerike je i korisno za karijeru jer producenti i agenti prate nominacije. Uz festivale, ovo je jako bitan način da iskočiš na mapi filmske industrije. 

Na Sarajevskom filmskom festivalu 'U plavetnilo' vam je donio Srce Sarajeva.

Da, što je bio također predivan osjećaj. Počašćena sam jer uvijek kažem da Sarajlije imaju veliko srce. Onda zamislite kakav je osjećaj dobiti ga tako, kao nagradu na njihovom filmskom festivalu. Često sam išla u Sarajevo dok sam studirala produkciju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ondje sam zapravo imala i svoju prvu filmsku premijeru prije deset godina, samo tada u ulozi producentice. Posebno je bilo vratiti se tom gradu i festivalu u drugoj, redateljskoj ulozi. Samu dodjelu skoro sam propustila. Na dan dodjele, na kraju festivala, već sam bila izmorena i ujutro mi se zamantalo, srušila sam se na festivalskom trgu i cijeli sam dan preležala. Imala sam među filmovima svog favorita i rekla sam da ću ga nazvati i čestitati, a ja provesti večer u postelji. Moja producentica Zdenka Gold nagovorila me da se spremim i odem na dodjelu, govorila mi je da nije u redu da propustim ceremoniju. I eto, da nije bilo nje, ja bih sve to gledala na televiziji u sobi.

Možete li se osvrnuti na filmove mlađih kolega koji su vam se na ovom SFF-u najviše svidjeli?

Jako me se dojmio kratki rumunjski film 'Igrom slučaja' (Come by Chance) redatelja Leventea Kölcseyja, kao i dva filma grčkih kolega, 'Uništena svjetlost' (Unbuilt Light) Efthimisa Kosemunda Sanidisa i 'Copa-Loca' Christosa Massalasa. I crnogorski film 'Soa' Dušana Kasalice je odličan. Teme su mi dosta bliske. 'Igrom slučaja' bavi se, primjerice, odrastanjem, odnosom između osobnog nasilja i nasilja sredine, odnosno time je li nasilje nešto što dolazi iznutra ili smo na njega svedeni izvana. 'Copa-Loca' nudi tu postapokaliptičnu viziju turizma, na vrlo komičan način, s čime se, mada nije ni blizu tako ekstremno, kao netko tko pozna Dubrovnik zimi, mogu poistovjetiti. 'Uništena svjetlost' bavi se time što nas čini čovjekom, tim kretanjem prema našem završetku, ima tu religioznu notu, čega se dotičem 'U plavetnilu'. Privlače me ti filmovi koji nisu samo pametni, već imaju i drugačiju emotivnu, duhovnu dimenziju. 

Trenutno radite na prvom dugometražnom filmu 'Murina', koji je povezan s filmom 'U plavetnilo'. Kako?

Nije to nastavak u klasičnom smislu riječi, odnosno nije prošireni kratki film. Više je isti karakter i slična tema, odnosno produbljivanje slične teme. Centralni lik je isti, Julija, petnaestogodišnja djevojčica. Glumica je ista, Gracija Filipović, ista je scenaristica, Christina Lazaridi, s kojom mi je ovo treći projekt. Osim filma 'U plavetnilo' i 'Murine', surađivale smo na filmu 'Ako moram umrijeti'. Opet radim s istim kompozitorom, Evguenijem Galperinom, a ostala imena, prije svega glumačke ekipe, još ne mogu potvrditi. Trenutno smo u razvoju scenarija, zbog čega se u rujnu privremeno selim u Pariz te ću nastaviti razvijati projekt. 

Što vas je privuklo glumici Graciji Filipović?

Ona je ono što zovemo starom dušom. Izuzetno je bistra, emotivna, spiritualna. Najviše me privukla upravo ta njezina spiritualnost, iznimna empatičnost. Predivno je raditi s njom. Iako je djevojčica od 13-14 godina, uz nju puno učim, produbljuje moje iskustvo, i na redateljskom i osobnom nivou.

A što vas je privuklo tome da obradite temu muka odrastanja i uopće radu s djecom?

Zapravo nisam nikad svjesno odlučila da ću raditi samo s djecom, samo mi se u ovom slučaju tema koja me zanima činila puno zanimljivijom iz vizure djeteta. Zapravo stalno prolazimo kroz te faze odrastanja. Puberteti su ciklični u našim životima i mene zapravo intrigira ta faza prijelaza, kad na neki način mijenjamo kožu. U 'Murini' sva četiri karaktera prolaze kroz svoj pubertet, a raspon godina im je od 14 do 50. Zanima me promjena i razni konflikti koje ona donosi. Ne volim izbjeći dramu.

Rekli ste da se uskoro privremeno selite u Pariz. Kako je živjeti tako, na više fronti?

Da, uskoro idem u Pariz pa ću živjeti na relaciji Pariz - Zagreb - Dubrovnik. Prije ovoga češće sam prelazila Atlantik putujući od New Yorka do Dubrovnika. Meni je to u principu vrlo jednostavno. Trik je u tome da nosite samo crno i ne previše toga, onoliko koliko stane u jedan kovčeg. Čizme i ljeti i zimi i, ukratko, puno slojeva. 

Odmalena ste vezani za Dubrovačke ljetne igre, glumili ste kao djevojčica u predstavama i sigurno pratite iz godine u godinu kako se razvija taj festival. Što vam se čini, kakav je on sada?

Zadnje dvije sezone Igara, nažalost, nisam pratila kao inače jer sam ovo ljeto provela na festivalima, a prošlo sam snimala. Ali da, u toku sam uvijek što se Igara tiče i one su zaista simbol Dubrovnika i dubrovačkog ljeta. Ono njima počinje i završava. Naravno, kao i svaka dugovječna institucija, i Igre imaju svoje uspone i padove, ali ja ih svakako nastavljam podržavati, a nadam se da će kasnije biti prilike i za podrškom na konkretniji način, u nekom obliku sudjelovanja.

Što mislite o elitnom turizmu u vašem gradu?

Osobno, zgrožena sam kruzerima i u Grad posljednjih nekoliko godina pokušavam dolaziti samo noću te izbjegavam te silne gužve. Puno je bolje kad je Dubrovnik blokiran zbog snimanja filmova ili serija. Tada se u njemu nešto događa, mladi ljudi se zapošljavaju, dolazi do razmjene kreativnosti, kultura, različitih energija, mentaliteta. Od kruzera ne vidim nikakve koristi, osim financijske, za koju ne poričem da je izuzetno bitna, ali treba pronaći balans.

Žene u režiji - kakav im je trenutno položaj na osnovi vašeg iskustva?

Ženama je teže, to svakako, ali na svojoj koži dosad nisam osjetila teškoće. Nekako se na setu osjećam bespolnom. Znam za puno situacija u kojima su žene drugačije tretirane u odnosu na muškarce, ali to je nažalost tako u svakom poslu. Zato sam tu da na svaki način podupirem kolegice. Općenito žene u smislu karijera ispaštaju jer su prije svega biološki određene da, uz to što su redateljice, odvjetnice, doktorice itd., u jednom trenutku budu i majke i da zbog te uloge moraju onu prvu ostaviti po strani na neko vrijeme. To je prvo što ženama otežava put, ali je i, osim otegotne okolnosti, najveća od puno prednosti koje žene imaju. Odnos prema ženama privatno i profesionalno se mijenja sa svjetonazorom pojedine okoline, dakle na nama je, muškarcima i ženama, da radimo na promjenama u našem društvu.

Pritisak okoline važna vam je filmska tema.

Radije bih rekla da je pritisak okoline dio atmosfere, nešto što je nemoguće ne registrirati. Nemam neki poseban signal što se te teme tiče, jednostavno je tu, oko mene, dio okoliša, isto kao što je to tehnologija ili priroda.

U dosadašnjim filmskim projektima pomagao vam je HAVC. Što mislite o njegovom trenutnom stanju?

Svaki audiovizualni centar izuzetno je bitan za kinematografiju bilo koje države, pa tako i HAVC za Hrvatsku. Zato se iskreno nadam da će naći rješenje za svoje trenutne logističke probleme. Nije jedini koji prolazi kroz transformaciju, događalo se isto i u Sloveniji te u brojnim drugim europskim državama, pa i preko Atlantika, u Argentini itd.... Naravno, kada dođe do smanjenja budžeta, kultura je prva koja stradava, a nas iz filmske industrije često doživljavaju kao špinu koja se odlijeva ni u što. Ali stvari su vrlo jednostavne. Kao što keramičaru treba glina za pločice, tako i nama treba novac da snimamo filmove. To je kompletna mašinerija. Filmski set je kao svojevrsna građevinska firma. U dva mjeseca skupi se 40 do 100 ljudi različitih zanimanja, koji tvore neku vrstu korporacije, sa svim njenim zahtjevima i ogromnim troškovima. Ljudi to baš i ne shvaćaju. Zato ih treba educirati o tome što sve zahtijeva snimanje jednog filma, odnosno za što nam sve treba taj konkretan novac koji se čini pregolem. 

HAVC s druge strane trenutno ima problem kao i sve druge kulturne strukture te vrste. Po meni, jedino rješenje da se sačuva takav način financiranja jest da se takve strukture ujedine, umreže na europskoj razini.

Što biste rekli, kakva je europska produkcija u odnosu na američku?

Svaka zajednica ima svoje prednosti. U Hrvatskoj je to, recimo, HAVC, odnosno u Europi su to takvi oblici financiranja. Rekla bih i da je naš mentalitet prednost, u smislu da je emotivniji. Čak i taj naš fatalizam nužan je za ovaj posao, ali onih zadnjih deset posto zahtijeva ipak neku drugačiju strukturu. Sretna sam i privilegirana da mogu biti dio i jedne i druge industrije, ali zbog toga osjećam i odgovornost jer iako sam educirana u Americi, hrvatska sam redateljica i osjećam obavezu i imam želju da što više toga vratim u Hrvatsku, koja mi je, preko HAVC-a, puno i pomogla. Zapravo, nekakav cilj mi je naći način da spojim američku i europsku produkciju, da otkrijem kako i jedna i druga mogu imati koristi od mog dvostrukog zaleđa.

Kakvi su vam, s obzirom na to, planovi što se rada u Hrvatskoj tiče?

Svoj prvi dugometražni film snimat ću u Hrvatskoj, a oduvijek sam veliki zagovornik koprodukcija jer mislim da je divno na jednom mjestu imati što više kreativaca. Stvaranje filma, kako sam rekla, traži cijelu gardu ljudi i mislim da je najkorisnije kad je više kreativaca, u autorskom smislu, ali i kad je više mentaliteta, u ljudskom smislu. Zato namjeravam u buduće projekte uključiti i europske i američke kolege, kao i kolege iz Zagreba, s ADU-a. To se povezivanje na određeni način već dogodilo s 'U plavetnilo', ali bih bila sretna kad bi se dogodilo i na ekonomskom nivou.

Da se kratko vratimo na početak, kako ste se uopće odlučili baviti režijom?

Sa sedam govorila sam da ću biti kapetan, valjda jer mi je otac bio kapetan. Onda sam govorila da ću biti slikarica zbog majke, pa kasnije arhitektica, valjda jer mi je u tom periodu dundo bio idol, a kad je došlo vrijeme da upišem fakultet, gluma i kazalište bili su mi među ozbiljnijim izvanškolskim aktivnostima, srasla sam s njima, s tim svijetom, tom prašinom, kako volim reći. Ali mi nikako nije sjedalo to da upišem glumu, imala sam nekakav otpor prema tome, kojem ni dan danas ne znam razlog. Inače, jako volim rad s glumcima, ja sam redatelj koji voli glumce, ali sebe kao glumicu nisam vidjela. Pa sam upisala produkciju u Zagrebu i ostala u istom miljeu u drugoj ulozi, uživala sam u ulozi producentice. A onda, u New Yorku, dogodilo se da sam htjela raditi na filmu koji nitko nije htio režirati jer je tematika bila pomalo opasna, građevinski sindikati. Kako nitko nije htio, sama sam se prihvatila režije i u tom procesu sve mi je postalo jasno. Svi moji interesi u tome su se posložili, od arhitekture, preko glume, do vizualnog, čemu sam uvijek naginjala, a uvijek sam i pisala, dakle sve je kliknulo u taj posao. I onda sam upisala Columbiju. Nikad nisam završila taj projekt jer je zaista postalo preopasno u jednom trenu, ali mi je donio odgovor.

A što kažete na režiju u kazalištu, imate li želju za time?

Režirala sam kazalište u svojoj ulici sa sedam godina, tako da mi je to u krvi i nipošto nije isključeno kao opcija. Život me ionako dosad naučio da ne treba biti isključiv. Onda kad sam isključivo razmišljala, redovito bih nastradala, tako da je sve otvoreno.