Dotrajalošću među njima prednjači kuća na broju 4 koju je za svoje potrebe izgradio i u njoj do smrti živio njemački arhitekt sa zagrebačkom adresom Herman Bollé. Odmah iza ugla smješten je svjetlucavi supermarket, čiji kupci pokraj kuće uglavnom prolaze kao pored turskog groblja, što i nije teško s obzirom na to da na zgradi ne postoji spomen-ploča koja bi educirala prolaznike. Uz standardnu poruku upućenu Zdravku Mamiću, s bočne se strane, vidljive spomenutim kupcima, nalazi simpatični grafit lisice. Ulazna su vrata također prekrivena grafitima, a na portafonu se nalazi tek jedno prezime. Međutim, nema smisla zvoniti niti na to jedno jer u kući godinama nitko ne stanuje.

Koliko je Zagrebu s kraja 19. stoljeća značio ovaj arhitekt znaju i stariji osnovnoškolci, no to očito nije bilo dovoljno da se njegova kuća sačuva od propadanja. Naravno, nebriga je posljedica neriješenih vlasničkih odnosa, a kuću su dodatno uzdrmali zagrebački potresi iz 2020. godine. Stoga je Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske odlučilo ponovno pokrenuti incijativu za njezinu obnovu. Tim je povodom u srijedu održana javna tribina u dupkom punim prostorijama Društva, na kojoj su se zainteresiranim građanima obratili kunsthistoričari Dino Milinović, Irena Kraševac i Dragan Damjanović.

"Zagreb doista gubi svoj identitet, Zagreb gubi svoje dostojanstvo, što je možda teža riječ. Rušenjem kuća, neadekvatnom obnovom i presporom obnovom ostajemo bez vrijednih primjera arhitekture. Zašto je nama ta kuća toliko interesantna? Po svojoj je fizionomiji jedinstvena kuća, sa svojim dubokim lođama, s cijelom svojom arhitektonskom plastikom se izdvaja. Sama je memorija na Bolléa, kojeg i dalje razvlačimo i ponižavamo, problematična. Postavlja se pitanje je li on uopće vrijedan, što mislim da je deplasirano. Još uvijek osporavamo njegove vrijednosti", izjavila je Irena Kraševac, s čime se su okupljeni složili.

Kraševac i Damjanović autori su zapaženog znanstvenog članka "Stambena najamna zgrada Hermana Bolléa u Žerjavićevoj ulici 4 u Zagrebu" koji je prije 10 godina objavljen u časopisu Peristil. Tada je Dragan Damjanović, stručnjak za opus Hermana Bolléa, milošću posljednjeg stanara, uspio ući u kuću, obići je i fotografirati njezine znamenitosti, što je u polusatnom predavanju popraćenim fotografijama izložio prisutnima. "Bolléova kuća u Žerjavićevoj 4 pripada po rješenju pročelja skupini nesumnjivo najuspjelijih neorenesansnih stambenih palača u zagrebačkoj arhitekturi historicizma. Činjenica, međutim, da je Bollé za svoju vlastitu kuću odabrao neorenesansu a ne neogotiku, stil koji se primarno vezao uz njega, osobito u prvom razdoblju djelovanja u Zagrebu i Hrvatskoj, govori i o krivoj percepciji njegova stvaralaštva i o osobnim preferencijama, što se uostalom nadovezuje na kasnije tvrdnje Vladimira Lunačeka da je upravo renesansa (odnosno razni derivati klasicizma) bila stil u kojem je najčešće pa i najbolje radio", zapisali su tada Kraševac i Damjanović.

Rođen u Kölnu 1845. godine, ovaj se arhitekt 1879. godine trajno nastanio u Zagrebu, gdje je u početku nadzirao obnovu crkve sv. Marka, da bi zatim postao nezaobilazan u svim bitnim pitanjima urbanističkog života. Po uzoru na gotičke ili renesansne oblike ili reminiscencijama na pučko graditeljstvo, izgradio je Bollé u Hrvatskoj više objekata pa se smatra jednim od najplodnijih i najuglednijih hrvatskih arhitekata (izdvajaju se gimnazija u Osijeku, Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu, Evangelička crkva i općina, zgrade Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole te kompleks Mirogoja. Po njegovim nacrtima izvedeni su detalji zagrebačke urbane opreme: meteorološki stup i vodoskok na Zrinjevcu ograda i portal Botaničkog vrta, ograda zgrade Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10.

Na tribini je otkriveno, barem onima koji ne znaju, da je vlasnik kuće tajkun Milan Lončarić koji je u fokus javnosti dospio u ljeto 2021. godine kada je završio iza rešetaka, gdje se, kako je rečeno, nalazi i danas. Naime, Lončarić je optužen za podmićivanje pokojnog gradonačelnika Milana Bandića iznosom od 50 tisuća eura, koje je, navodno, gradonačelniku nosio tadašnji ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić. O Lončariću smo tada pisali, a vrijedi izdvojiti kako je ovaj ginekolog, "doktoriravši" nekretninski biznis u doba privatizacije, postupno kupovao stan po stan u kući Bollé i potom ih pustio da propadaju, a vlasnike preostala dva stana maltretirao i nastojao ih natjerati da svoje nekretnine prodaju ispod cijene.

Stvar nije ostala samo na tribini, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske se uskladilo s Mjesnim odborom "Kralj Petar Svačić" i Vijećem gradske četvrti Donji grad, čiji je predsjednik Robert Faber bio prisutan na tribini. Njihova koordinirana akcija dovela je do zaključka kako Vijeće smatra nedopustivim da nadležne gradske i državne institucije dopuštaju propadanje i urušavanje jedne od najvažnijih zagrebačkih donjogradskih zgrada. Također je odlučeno da se hitno pozovu svi relevantni uredi i zavodi Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija, kao i povjesničari umjetnosti te arhitekti, koji će dati odgovore o daljnjem postupanju u svrhu obnove i očuvanja ovog kulturnog dobra.

Nakon izlaganja, uslijedila je rasprava. Za riječ se prva javila Nina Gazivoda iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode: "Ako se želi riješiti problem, treba početi od vlasničke strukture - to je temelj svega. Nisam osobno radila na ovoj kući, ali sam se informirala. 2020. godine Gradski zavod je obišao Bolléovu kuću i napravio detaljan izvještaj te izdao rješenje s mjerama zaštite. Dakle, vlasniku je bilo jasno što treba poduzeti, no nije poduzeo ništa. Zakonski je to dobro riješeno, ali nažalost postoji nemoć provedbe, sa čime se moramo suočiti."

Prisutna je bila i povjesničarka umjetnosti Nada Grujić koja je odrasla u kući: "Jedini sam preživjeli stanar kuće. Rođena sam 1938. godine, a roditelji su još prije mog rođenja iznajmili stan tamo. Iselila sam 1963. godine, ali sam do 2005. godine bila dnevno u tom stanu, s obzirom na to da je tamo živjela moja mama. Kuća je davno puknula po sredini, ta rana je ozbiljna. Kad su se pojavili Francuzi, krajem devedesetih, koji su htjeli kuću za svoju ambasadu, krenulo se s popravcima. Oni su tražili proširenje ulaza i brojne modifikacije, što nije prošlo."

"Mi govorimo o jednoj stvari koja je normalna u europskim državama. Uobičajeno je da nadležna institucija obnovi zgradu i ispostavi račun vlasniku. Želimo li to?", zapitao se Dino Milinović. Istaknuo je da to nije dovoljno, da zgradi treba dati javnu funkciju, da ona bude npr. muzej Hermana Bolléa ili građanske kulture, što je prihvaćeno unisono. Međutim, bez zainteresiranih građana i tijela lokalne samouprave, Društvo povjesničara umjetnosti je nemoćno, preostaje mu samo organizirati tribine. Ipak, problemi nisu nepremostivi, zaključio je Milinović.