Nagrada se dodjeljuje za književno djelo bez obzira na žanr – književne eseje, pripovijetke, poeziju, drame, romane ili hibridne forme koje, uz neupitnu književnu kvalitetu, na određeni način odražavaju vrijednosti uključivosti, otvorenog društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora, te uopće humanističke vrijednosti koje je Predrag Matvejević zastupao. Nagrada se dodjeljuje u vidu skulpture ”Matvejević”, rad kipara Mrđana Bajića iz Beograda, i novčanog iznosa od 1000€.

Nagrada se dodjeljuje 7. listopada/oktobra (na Matvejevićev rođendan), za knjige izdate u posljednje dvije godine na području “regije” (odnosno bivše Jugoslavije), dakle za knjige izdane 2021. i 2022. godine te u prvoj polovici 2023. godine. Knjige trebaju biti izvorno pisane na hrvatskom, srpskom, crnogorskom ili bosanskom književnom jeziku, ili prevedene na te jezike ako autori pripadaju slovenskom ili makedonskom jezičnom području. Time se samo izražava činjenica da je ovo kulturno i književno područje i dalje upućeno jedno na drugo kao prirodno okruženje, iz jezičnih i kulturnih razloga. Ujedinjeni u različitosti, poput Europe, gdje su sličnosti ipak opstale, iako su različitosti politički prevagnule.

Knjige je potrebno, u tri primjerka, do petnaestog srpnja (15. 7. 2023.) dostaviti na adresu: Kulturno informativni centar, Preradovićeva 5, 10 000 Zagreb, s napomenom ”Za književnu nagradu Predrag Matvejević”.

Knjige će ove godine ocjenjivati stručna komisija u sastavu Suzana Matvejević, Elvedin Nezirović i Andrea Grgić.

Uži izbor bit će objavljen sredinom rujna/septembra, konačni dobitnik/dobitnica 1.listopada/oktobra, a dodjela će uslijediti 7. listopada/oktobra u Zagrebu, u knjižnici Bogdan Ogrizović.

Suzana Matvejević: O Predragu Matvejeviću i književnoj nagradi koja nosi njegovo ime

Predrag Matvejević (7. listopada 1932. – 2. veljače 2017.) bio je humanist i intelektualac širokog spektra, kozmopolit, profesor francuske književnosti i kulturolog, pisac kojeg su mnogi zapamtili po Mediteranskom brevijaru, Drugoj Veneciji ili knjizi o Kruhu (“Kruh naš”), neki pak po Otvorenim pismima ili Istočnom epistolaru, Između azila i egzila, ili čak po Jugoslavenstvu danas, zbog kojeg su ga razni odbacili i mrzili, dok su upućeniji znali i da je otpočeo Razgovorima s Krležom i Poetikom događaja. Nije nam ovdje cilj navesti sve njegove knjige i brojna izdanja prevedena na više od 23 svjetska jezika… Također nećemo navoditi sve nagrade i odličja koja je dobio po Francuskoj, Italiji i diljem Europe. Spomenimo samo nedavnu nagradu Jean d’Ormeson koju je posthumno dobio u Francuskoj za Mediteranski brevijar, već ovjenčan talijanskom Stregom i francuskom nagradom za najbolju knjigu na stranom jeziku 1992. Uz francusku Legiju časti, na koju je bio posebno ponosan, brojna su mu sveučilišta dodijelila doktorate Honoris Causa. Međutim, ono što želimo posebno istaknuti su njegove ljudske vrijednosti: njegova duboka empatija, podrška potlačenima, ugnjetavanima ili različitima, i uopće ljudska toplina ostale su njegove najupečatljivije osobine za sve koji su ga poznavali… Drugi su pak cijenili njegovu erudiciju, široko obrazovanje i golemo pamćenje. Posebno je bio omiljen među prosjacima u Jurišićevoj jer je izlazio džepova punih sitnine koju bi im odmah podijelio, a zatim bi poveo na ručak ili piće, često u kavanu Dubrovnik, nekog od umjetnika ili znanaca na koje bi naišao ili za koje je znao da teško žive. Svakako, on se vidio Don Quichotom (otud i naslov Te vjetrenjače), skromnim vitezom koji ispravlja nepravde i krive Drine, francuskim đakom kojem su glavni uzori bili Voltaire, Emil Zola i Jean Paul Sartre po njihovom javnom angažmanu, no njegova je širina ustvari bila daleko veća: kultura koja je sezala barem od Urala, prostirala se diljem lijepe naše i sadašnje i bivše države, obuhvaćala sav Mediteran i protezala se do obala Atlantika. Sin emigranta koji je 1921. napustio Odesu i došao studirati pravo u Kraljevini Jugoslaviji uzdržavajući se sviranjem klavira po kavanama pa je, postavši sudac, poslan na službu u Hercegovinu, i majke koja je radila kao sekretarica u odvjetničkoj kancelariji u Mostaru kako bi podigla sedmero braće i sestara, Predrag od početka znao što znači biti drugačijim… Od oca Vsevoloda nije stekao samo ime i muzikalnost, već i čudesno pamćenje, te kozmopolitsku kulturu. Ono što se manje zna jest da je od majke naslijedio nevjerojatnu velikodušnost, radinost i širokogrudnost, kao i emotivnost i osjećaj odgovornosti. Njegov su život obilježile putanje: od Mostarske gimnazije i Sarajevskog sveučilišta prešao je u Zagreb gdje se liječio od nesanice…tu je postao asistent, i dobio stipendiju za doktorat na pariškoj Sorboni, nakon kojeg se vratio kao profesor na Filozofski fakultet u Zagrebu, sve do umirovljenja 1990. No Pariz je ostao bitna etapa u njegovu životu: odlazio bi tamo svake godine na usavršavanje, a postao je i dopisnik Le Mondea, dok 1971. radio i na predstavljanju velike izložbe “Umjetnosti na području Jugoslavije od prethistorije do danas”, u Grand Palaisu. U devedesetima je, shrvan jednoumljem nacionalizma koje je vladalo u Hrvatskoj i Srbiji, svojevoljno otišao u Pariz pa zatim u Rim, produživši svoju sveučilišnu karijeru na Sapienzi, predajući južno-slavenske književnosti i kulture, te bodreći studente i studentice, mnogi od kojih su se u Italiju nasprudili iz raznih dijelova Jugoslavije, ponajviše iz Bosne, zatečene ratom.

Nakon brojnih godina službe vratio se u Zagreb. U mirovini nije znao mirovati: po cijele bi dane išao po knjižarama i raznim kulturnim događanjima, sjedio u kavanama i zapisivao ideje za sljedeću knjigu, a volio je i druženje.

Kako godine protječu od njegova odlaska u vječna lovišta, sve se češće javljaju glasovi ljudi koji su ga cijenili i kojima nedostaje baš njegova figura u našem kulturnom nebosklonu, i u Hrvatskoj i u cijeloj regiji. Mnogi od njegovih štovatelja i prijatelja željeli bi mu na neki način odati počast koja je dosad izostala.

Tako su Portal Radio Gornji Grad, odnosno pisac Marijan Grakalić, i pjesnikinja Darija Žilić, predložili da se raspiše prvi natječaj za književnu nagradu koja bi nosila njegovo ime - što je i učinjeno; ja sam, kao njegova kći i nasljednica autorskih prava, objeručke prigrlila ideju i odlučila sudjelovati u pothvatu: svi vjerujemo da bi i on sam najviše volio da mu se ime pamti kroz podršku piscima i umjetnicima.

Prvi dobitnik nagrade bio je makedonski pjesnik Borče Panov (2021.) za knjigu poezije Brijanje balona, a međunarodno priznanje izvan konkurencije dobio je Erri De Luca za prevedeni izbor iz poezije pod naslovom Potkožne tetovaže.

Drugi je dobitnik u konkurenciji 2022. godine bio mostarski književnik Elvedin Nezirović, za knjigu Ono o čemu se ne može govoriti, a uspjeli smo ga i uvjeriti da se za ovu godinu pridruži žiriju nagrade.

Našu je inicijativu i ove godine podupro Kulturno informativni centar u Zagrebu, a podršci se pridružuje i hrvatski P.E.N. centar.