Redatelj, koji sam za sebe tvrdi da nije intelektualac nego kazališni čovjek, kao oružje uglavnom bira satiru, bez obzira radi li po tekstovima Williama Shakespearea, Richarda Foremana i Heinera Müllera ili po vlastitom materijalu. Iako mu je 'Koriolan' dosad najzaokruženija predstava, ni 'Lijepa naša' ili 'Žrtve zemljopisa' nisu bile bez određenog šarma, najprije kao kazališna kritika zbilje, a onda i kao izvedbeni kaos u kojem publika, a ponekad i izvođači, nisu baš sigurni što rade ili što bi trebali raditi. Ipak, iza Kurspahićevih predstava uvijek stoje, u krajnjoj liniji, točna ideja i stav.

'Rasprodaja', najnovija produkcija Kulture promjene SC-a, pritom nije izuzetak jer reagira na sve što se u posljednje vrijeme događa u Savskoj 25: od aktualne sanacije do dugogodišnje prijetnje komercijalizacijom ili, kako se to ljepše kaže, monetizacijom vrijednog zemljišta u središtu grada.

Drugim riječima – rasprodajom terena koji, pored svojih sasvim funkcionalnih prednosti u studentskom životu, ima i višak u vidu kulturne memorije i memorije kulture koja se, u vremenima kad je to bilo možda i lakše nego danas, bavila suvremenošću na umjetnički način, i obrnuto.

Novom predstavom – na jednako svjesno infantilno angažiran način kao i kad se bavio braniteljima, ovisnošću globalne ekonomije o nafti, demontažom vala društvenim mrežama iniciranih i potenciranih prosvjeda ili podvođenjem Hrvatske Europskoj uniji – Kurspahić zadire u oba problema. S jedne strane naivnom parodijom cijelu predstavu kamuflira u predstavljanje projekta Eurograda potencijalnim ulagačima, a s druge piše epitaf Teatru &TD kao nesumnjivo vrhunskoj kulturnoj činjenici, i materijalnoj i nematerijalnoj baštini kojoj se rasprodaja, pa ni 'Rasprodaja', ne bi smjele dogoditi.

I ovaj projekt Miran Kurspahić i izvedbeno ostvaruje sa svojim stalnim suradnicima, Svenom Jakirom i Deanom Krivačićem, glumcima koji su pomalo i namjerno na marginama domaćeg glumišta jer su, unatoč kvaliteti, izmaknuti iz srednjostrojaškog pogona, sapuničastih televizijskih angažmana i haenkaovskog dokazivanja.

Njihova tura za investitore ide od SEK-a, preko Galerije SC i MM centra, do garderoba &TD-a, velike scene, atrija, polukružne dvorane i završava, naravno, u kafiću, ali zaustavlja se i u skladištu scenografije u najistočnijem dijelu rasutog dvorišta Studentskog centra, gdje zalaze još samo zagriženi fanovi, skejteri i slučajni prolaznici. Memorija sadržana u ostacima ostataka nekadašnjih scenografija najbolja je ilustracija onoga što se 'Rasprodajom', i njezinim podsjećanjem na uspješnice Teatra &TD, želi reći – da je prošlost neminovno prošla, da sadašnjost stagnira i da je budućnost u najboljem slučaju upitna.

Cinizam s kojim ova predstava ne operira do kraja, ili onoliko koliko bi mogla, sastoji se u činjenici koja se ne tiče samo SC-a. Povijesnim razglednicama i podsjećanjem na bolju prošlost naime već se rasprodaje ono što u sadašnjosti nema, i tako je ne samo u zagrebačkoj Savskoj 25, nego i na svakoj drugoj destinaciji na kojoj je prošlost snažnija od zbilje i 'developerima' služi tek za potkusurivanje. Kurspahićeva 'Rasprodaja' možda i sasvim programirano igra i na tu kartu, jer kad videom i audiom ili golim glumačkim persiflažama priziva velike i važne predstave, ona istodobno podiže cijenu zemljišta kao ekskluzivne lokacije, ali je i ruši, parodijski obrnutim postupkom apelirajući za održanje SC-a kao prostora kulture, a ne samo menze i mjesta u kojem se podižu ugovori za (ne)odrađeni posao.

'Kaspar', 'Stilske vježbe', 'Plebejci uvježbavaju ustanak', 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja', 'Mirisi, zlato i tamjan', 'Usporavanja'... današnjim gledateljima ne moraju značiti ništa. Staroj slavi unatoč, danas je pitanje može li se i treba li uopće Teatar &TD/Kultura promjene SC-a ispunjavati ulogu iz 'bolje prošlosti'. 'Rasprodaja' odgovor ne daje, ali tjera gledatelja da realno sagleda stanje jedinog zagrebačkog kazališnog pogona koji ne igra po ustaljenim pravilima repertoara i profita. I za to plaća, pa i ovom produkcijom, odgovarajuću cijenu.