U izdanju Planetopije i kod nas je objavljena knjiga autora svjetskog hita, fascinantnog istraživanja o disanja koji je na listi bestselera New York Timesa proveo 18 tjedana zaredom. James Nestor je knjigu pisao pet godina proučavajući drevne tekstove te intervjuirajući ronioce na dah, superdisače, znanstvenike s Harvarda, Stanforda i drugih uglednih ustanova koji su potvrdili neke od najčudnijih priča o dahu i disanju.

Puno ste istraživali kako su ljudi postali kronični disači na usta – koja su vas otkrića najviše iznenadila?

Ljudi su najgori disači u životinjskom carstvu, a ta nesretna činjenica relativno je nedavna pojava u našoj evoluciji. Naši su preci redom imali ravne zube, snažne čeljusti, široke nosnice i puno veći respiratorni sustav. Danas velik broj ljudi ima neki oblik respiratorne opstrukcije. Postali smo društvo koje neprestano hrče, guši se, kašlje, dašće, općenito užasno diše. Kako se to dogodilo? Što je to uzrokovalo? I možemo li to ispraviti? Ta su me pitanja potaknula da provedem godine istražujući drevne grobnice, medicinske knjižnice, zubne kartone i ostalo. Svi ti podaci bili si mi na prvu nevjerojatni, ali dokazi su bili svugdje.

Koje su zdravstvene posljedice učestalog disanja na usta?

Disanjem na usta gubi se 40 posto više vlage, što znači da tijelo prije dehidrira. Udisanje i izdisanje na ovaj način također narušava pH ravnotežu u ustima, zube čini podložnije karijesu, te povećava rizik od bolesti desni. Usta pridonose malo ili nimalo filtriranju zraka, što znači da, kada udišemo kroz njih, izlažemo pluća i dišni sustav svemu iz okoliša. Ako poput mene živite u gradu, to znači onečišćenje, pelud, prašina, toksini i ostalo. Zbog nedostatka otpora pri udisanju na usta, lakše nam je udisati više nego što je potrebno i to visoko u prsni koš. Na taj način naša tijela ne iskorištavaju kisik na najučinkovitiji način, a u našem živčanom sustavu javlja se reakcija na stres.

Različita istraživanja otkrila su da disanje na usta utječe na mozak, narušavajući funkcioniranje dijelova (posebice u čeonom režnju) povezanih s donošenjem odluka i logičkim zaključivanjem. Mogao bih nastaviti s nabrajanjem.

Naši su preci znali za opasnost disanja na usta i pisali su o tome prije par tisuća godina. U Ebersovom papirusu iz 1500 godine pr. n. e., jednom od najstarijih medicinskih spisa ikad pronađenih, piše kako nos treba prenositi zrak do srca i pluća, a ne usta. Tisuću godina poslije u Knjizi postanka 2:7 opisano je kako je 'Jahve, Bog, napravio čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnuo dah života. Tako postane čovjek živa duša.' U kineskom taoističkom tekstu iz osmog stoljeća piše da je nos 'nebeska vrata' i da treba disati na njega. 'Nikada ne postupaj drukčije', upozorava tekst, 'jer bi dah bio ugrožen i uslijedila bi bolest.'

Zapadnjački znanstvenici to govore zadnjih stotinjak godina te su dokazali pogubne posljedice disanja na nos u brojnim istraživanjima. Malo tko bi pokušao opovrgnuti njihove tvrdnje, ali izgleda da poruka nije stigla do šire javnosti.

Možete li ukratko opisati vaše putovanje zbog kojeg ste i odlučili napisati ovu knjigu? Kako vam je prethodna knjiga pomogla u istraživanju?

Godinama sam se pravilno hranio, redovito vježbao, spavao osam sati, ali neprestano sam se razbolijevao, najčešće su u pitanju bili respiratorni problemi. Imao sam redovite napadaje bronhitisa i blage upale pluća iz godine u godinu. Doktori bi mi samo prepisali antibiotike i rekli da je sa mnom sve u redu. Sumnjao sam da postoji problem, ali nisam znao što točno.

I onda, prije sedam godina, otišao sam na Svjetsko natjecanje u ronjenju na dah u Grčkoj kako bih napisao reportažu za časopis Outside. Promatrao sam kako sudionici uzimaju jedan dah i zarone i do 100 metara dubine – bez peraja, spremnika kisika, samo njihova tijela. Na površinu bi isplivali tek nakon nekoliko minuta. Ti ronioci su mi objasnili da savladavanje 'umijeća disanja' ne samo da im omogućuje – ili bilo kome od nas – da rone do nevjerojatnih dubina, već može pomoći da zagrijemo tijelo, čak i ublažiti neke kronične tegobe. Kao znanstveni novinar, mislio sam da su to izmišljotine, ili barem da su te priče preuveličane. Po povratku u San Francisco nekoliko sam mjeseci istraživao te tvrdnje: razgovarao sam sa stručnjacima, čitao znanstvene radove, intervjuirao superdisače. Otkrio sam da su te nevjerojatne priče znanstveno opravdane. Na neki način, kontroliranjem daha možemo postići sve te nevjerojatne rezultate. A kontrolirano disanje dostupno je svima i svugdje.

Možete li podijeliti neke savjete za pravilno disanje (kako postići kvalitetan dah, smanjiti disanje na usta i sl.), posebice za početnike?

Dišite na nos. Radite to što češće možete, noći i danju, pogotovo dok spavate. Udišite i izdišite na nos. Ako vam je nos začepljen, morate ga pročistiti. Dr. Jayakar Nayak, voditelj rinološkog istraživanja pri Sveučilištu Stanford, rekao mi je da na nos gledamo kao na začepljene cijevi u domu – trebamo ga učiniti prohodnim čim prije.

Da razjasnim, povremeno disanje na usta – smijeh, pjevanje, razgovaranje – sasvim je normalno. Nemojte se previše zamarati time. Ja govorim o disanju kao navici. Uvjeren sam da nijedna osoba koja kronično diše na usta ne može biti istinski zdrava. Učinite sve što možete da uvježbate disanje na nos. Ne samo da on filtrira zrak, također i usporava njegov protok i omogućuje da iskoristimo 20 posto više kisika svakim dahom. Naravno, to je velika razlika. S manje udaha ćete dobiti više kisika, a vaš kardiorespiratorni sustav bolje će raditi.

Prosječno udahnemo 25 000 puta u danu. Ako nam to predstavlja problem, ili to radimo disfunkcionalno, naša će se tijela istrošiti. Jednostavno savladavanje normalnog disanja može transformirati naše tijelo i um, a svjedočio sam velikom broju ljudi koji su uspjeli promijeniti život tek jednostavnim vježbama disanja. Najbitniji dio zdravog disanja jest disanje na nos. To je prvi korak.