Šibenska slikarica Branka Grubić među ostalim je jedna od prvih umjetnica koja je za #ostanidoma razdoblje svoj rad prebacila u laptope i mobitele. Njezine slike pune boja i života 'udomljene' su na četiri kontinenta (osim Južne Amerike i Afrike), u šesnaest zemalja, iz kojih dolaze njeni kupci.

Čudno razdoblje koje je (nadamo se) iza nas, promijenilo je život mnogima. Uz promjenu radnih i navika, zabrane, konstantni stres i egzistencijalni strah, 'novo normalno' je neke ljude potaknulo na ozbiljna promišljanja o životu. Jedna od takvih je i šibenska samouka umjetnica Branka Grubić koja je usred pandemije i opće nesigurnosti odlučila dati otkaz u firmi u kojoj je radila 23 godine i u potpunosti se posvetiti slikanju. Kako je do toga došlo?

Čitav život sam slagala registratore od sedam do tri i to smatrala 'pravim' poslom. A slikanje, čak i nakon svih izložbi, nagrada i suradnji s galerijama diljem svijeta, uvijek je ostalo tek posao sa strane ili hobi uz koji se može i nešto zaraditi. Tako smo valjda odgajani. Godina iza nas konačno je raskrinkala sav taj privid lažne sigurnosti. Bilo je to za mene jedno mračno razdoblje i to me potaklo na razmišljanje. Dosta je bilo. Najbolje od sebe dajem kad stvaram. Najbolje se osjećam kad sam sa svojima negdje u prirodi ili na putovanju. Ne želim propuštati takve trenutke. I tako, usred čitavog ovog kaosa odlučila sam okrenuti novu stranicu. Nakon 23 godine dala sam otkaz u firmi, otvorila umjetnički obrt i danas, kad me netko pita čime se bavim, mogu s punim pravom reći: 'Ja sam Branka, slikarica'. Naravno, s tim dolazi i odgovornost, pa i neizvjesnost. To je cijena slobode koju ću rado platiti. To je život kakav želim.

Slijedi pitanje koje ste dosad sigurno čuli bezbroj puta. Može li se od toga živjeti? I to još u Šibeniku?

Za prvu godinu, zaista se ne mogu požaliti. Čak i u vremenu lockdowna stizale su narudžbe s različitih strana svijeta. I u ovakvim vremenima ljudi imaju potrebe za nečim lijepim, žele oplemeniti prostor u kojem žive. To što radim i stvaram u Šibeniku uopće ne vidim kao prepreku. Internet je od početka bio moje igralište i veza sa svijetom, a i dostava funkcionira besprijekorno. Šibenik je idealan grad za život. Dovoljno je mali da svuda možeš stići pješke i bez žurbe, a opet, dovoljno velik da ti pruža sve mogućnosti. U vremenu digitalnih nomada ne postoji geografski pojam provincije.

U zadnje vrijeme iz Šibenika redovito stižu najave zanimljivih kulturnih događanja, koncerata i raznih otvaranja. Dojam je da Šibenik postaje novo kulturno središte na Jadranu?

Istina. U zadnjih par godina u gradu vlada pozitivna atmosfera. Čini se da nikad nije bilo toliko ljudi koji sviraju, pjevaju, pišu ili slikaju. Mislim da je za ovu sezonu najavljeno preko dvjesto različitih koncerata, predstava, filmskih projekcija, izložbi i drugih događanja. Od alternativne festivalske scene na Martinskoj do vrhunskih koncerata na Tvrđavi sv. Mihovila. Ovih dana još traje Međunarodni dječji festival i grad je okupan u milijun boja. Naravno, tu je i Azimut koji se iz kluba pretvorio u pravi centar nezavisne kulturne scene. Uz koncerte na zelenoj pozornici, sve su popularnija događanja vezana za vizualno stvaralaštvo, što mene posebno veseli. Otvorenja izložbi postaju atraktivan kulturni i društveni događaj na kojem se okupi više stotina ljudi. Takvo nešto donedavno je bilo nezamislivo. Zaista je predivno živjeti i stvarati u Šibeniku u ovom vremenu.

Azimut će i ovog ljeta, po treći put, biti domaćin tvoje samostalne izložbe. Otvorenje izložbe zakazano je za petak, 2. srpnja. Sad je to već postala tradicija...

Izložba na zelenoj pozornici ispred Azimuta je zaista poseban doživljaj. Na travi između rive i katedrale, pod reflektorima obojanim krošnjama, slike dobivaju poseban sjaj. Još kad se u priču uključi ambijentalna živa svirka, cijela scena postane nestvarna. Ove godine na otvorenju će nastupit sjajna kantautorica Irena Žilić. Još uvijek traje festival i grad će biti pun ljudi. Bit će to stvarno prekrasna večer. Za mene, to će konačno biti i službeni kraj ovog tmurnog razdoblja. Povratak u ono staro 'normalno' normalno.

Motivi vaših radova uvijek ženska lica, a svaka izložba donosi neku priču o ženama diljem svijeta. Prva izložba pod nazivom 'Don't fade away' je bila gotovo autobiografska i pričala je o koliko je važno u životu vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. 'Imagine' je bila priča o malim djevojčicama s velikim snovima, a 'Mirakul' je portretirao snagu žene u čvrstim, žarkim tonovima. Kakve tonove nam donosi ovogodišnja izložba 'Women'?

Ton izložbe odredilo je vrijeme u kojem su slike nastajale. Teško je bilo razmišljati u bojama. Ne samo zbog konstantnog stresa, zabrana i neizvjesnosti, već i zbog dojma da su se s krizom dodatno pojačali i svi drugi oblici opresije u svijetu. Sve te silne zabrane podsjetile su me na to kako žive milijuni žena diljem svijeta koje čitav život ne smiju bez dopuštenja izaći niti iz svoje kuće. Žene koje ne smiju imati vozačku dozvolu niti vlastiti bankovni račun. Čak i u dijelovima svijeta koji sebe nazivaju naprednima situacija je daleko od idealne. Nejednake plaće, nedovoljna zastupljenost u odlučivanju i povratak tema za koje smo davno mislili da su stvar prošlosti. I taj blesavi kućni odgoj koji s generacije na generaciju prenosi osjećaj manje vrijednosti. Zato na slikama dominiraju crni tonovi, ali i prkosni pogledi. Kroz izložbu 'Women' moje će cure pustiti glas. Dosta je bilo.

Premda je bila najavljena, prošlogodišnja izložba u Zagrebu je na kraju ipak morala biti otkazana. Stižeš li nam ove godine?

Ove godine sigurno dolazim. Naravno, onoliko koliko uopće može netko sa sigurnošću najaviti bilo šta dva mjeseca unaprijed. Dakle, uz ono obavezno 'ako sve bude u redu', od 2. do 12. rujna sam u zagrebačkoj galeriji 'Umjetnost osmjeha' u Radićevoj ulici. Ne mogu opisati koliko se tome veselim. Obožavam tu galeriju, tu ulicu i atmosferu gornjeg grada u Zagrebu. Jutarnje šetnje sa psom Dubravkinim putem prema Cmroku i opremanje spize na Docu. I onaj prekrasni osjećaj otključavanja galerije i otvaranja izloga. Svakodnevni razgovori s ljudima iz cijelog svijeta koji navrate u galeriju iz pravca Kamenitih vrata. To je to. To je taj osjećaj slobode zbog kojeg sam u odlučila okrenuti novu stranicu u životu.