Anja Majnarić diplomirala je engleski jezik i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a usput je odslušala modul norveškog ne nadajući se tada da će upravo taj jezik kasnije biti ključan u njenom poslu. Danas, međutim, iza sebe ima rad na književnoj senzaciji, obimnoj 'Mojoj borbi' norveške zvijezde Karla Ovea Knausgårda, čijih se šest nastavaka u hrvatskom izdanju OceanMora proteže na 3130 stranica. Majnarić je, osim toga, zaslužna za prijevod dviju knjiga iz njegove tetralogije 'Enciklopedija godišnjih doba', za nastavke 'Proljeće' i 'Ljeto' (izdao ih je također OceanMore), a prije nego se počela baviti čuvenim Knausgårdom, istaknula se prevođenjem i nekoliko skandinavskih krimića te romana Stephena Kinga.

Iza vas je napokon prijevod svih šest knjiga 'Moje borbe' Karla Ovea Knausgårda. Kakvi su vam dojmovi sada, kada se osvrnete na taj svoj pothvat?

Nisam još shvatila da je to gotovo jer sam odmah morala početi raditi druge stvari, tako da nije bilo vremena da mi se sve to slegne. Godinama se bavim Knausgårdovim životom, njegovim mislima i često sam znala reći kako već četiri-pet godina, koliko ga prevodim, živim u njegovoj glavi. Nemam još odmak. Sigurno je samo to da mi nije dosadio, a vjerujem da će mi faliti.

Šesta knjiga je najduža i ima skoro tisuću stranica. Koliko vam je trebalo da je prevedete?

Otprilike godinu dana.

Jeste li tijekom godina prevođenja kontaktirali s Knausgårdom?

Ne. Dok prevodim, nikad ne kontaktiram s autorima. Neke sam upoznala kasnije, na raznim promocijama i festivalima, i uvijek su svi jako dragi i zahvalni. Što se tiče ostalih kolega prevoditelja, praksa kontaktiranja s autorom je raznolika. Ima ih koji se vole čuti s autorom tijekom prevođenja. S druge strane, ja nekako mislim da mi je posao dešifrirati ono što je pisac htio reći te da je knjiga, nakon što ju je napisao, gotov produkt za koji autor ne bi trebao davati interpretacije. To je umjetničko djelo koje se stavlja na prosudbu čitateljima, s time da sam ja prvi čitatelj. Mada, da sam naišla na neke nerješive probleme, vjerojatno bih pokušala kontaktirati s autorom. Ali stvarno ne mogu zamisliti što bi se trebalo dogoditi, a da bude nerješivo. Sve se da riješiti.

Svaki prijevod, naravno, znači i uranjanje u drugu kulturu. Kako ste se suživjeli s norveškom kulturom?

Prvi put bila sam u Norveškoj nakon što sam već prevela drugu knjigu. Studirala sam u Zagrebu i na fakultetu je norveški bio dodatni studij, dvogodišnji modul koji sam upisala iako nisam mislila da ću se nešto posebno baviti tim jezikom. Taj prvi put u Norveškoj dva mjeseca sam provela na rezidenciji u jednom selu u planinama, u kući drugog autora kojeg prevodim, Jensa Bjørneboea, norveškog klasika. Drugi put bila sam mjesec dana baš u Oslu i jednostavno sam se oduševila Norvežanima. Inače imamo dojam da su napredna nacija, Norveška i Skandinavija općenito. I jesu, ali na jako nenametljiv način. Svi su dragi i pristojni i glupost je kad se za njih govori da su hladni. Malo su povučeni, ništa drugo. Što se same kulture tiče, Norveška je isto mala zemlja, otprilike kao Hrvatska, a Norvežani su do 1960-ih, 1970-ih bili siromašni, sve dok nisu otkrili naftu. Onda su odjedanput postali bogati, a meni je nezamislivo to da su bili u stanju ne spiskati odmah sav novac, ne potrpati ga u vlastite džepove. U Hrvatskoj novac valjda ne bi potrajao ni dva tjedna. Na svim su razinama stvarno iznad nas, a opet nisu nimalo umišljeni zbog toga.

Mislite li da je bitno otići u zemlju s čijeg jezika prevodite?

Mislim da jest, mada je danas zahvaljujući internetu sve puno lakše istražiti. Dok prevodim, kad god se spomene neki kvart ili ulica, potražim ih na Google Maps i onda hodam okolo, tražim kamo je to lik skrenuo i snađem se. A opet, još je bolje kad odeš na lice mjesta i sve to vidiš uživo. Kad sam prvi put posjetila Oslo, išla sam na sve lokacije iz romana Joa Nesbøa, kojeg obožavam.

Što se tiče samog Knausgårda, koji su bili najveći prevodilački izazovi u prijenosu njegova svijeta na hrvatski?

Možda najviše to što je dosta raznovrstan. Piše o različitim fazama i ljudima u njegovu životu i tome prilagođava stil. Kad piše o ranom djetinjstvu, piše iz perspektive nekoga tko razmišlja onako kako djeca razmišljaju. U tim slučajevima jezik je pojednostavljen pa treba odoljeti napasti da se s prijevodom previše filozofira, da se razmeće riječima. U prvoj knjizi, koja se događa na nekoliko vremenskih razina, bilo je zeznuto pokazati te skokove, naći razliku da se osjeti ton. Zahvaljujući lektorici Anji Bastašić uspjela sam pronaći balans između razgovornog jezika i nekog standardnog kojim Knausgård inače piše, a koji opet nije previše uštogljen. U šestoj knjizi dosta mi je problema zadao esej o Hitleru u sredini, koji ima 400 stranica. U njemu su veliki dijelovi iz 'Mein Kampfa', koje sam sama prevodila, i Marxa, kojeg sam također prevodila. Druge sam stvari nalazila u raznim knjigama. Jednom sam posudila veliku knjigu koja se zove 'Hitler', s ogromnim naslovom. Sreća je bila da sam imala vreću koja nije bila prozirna jer bi me bilo sram to nositi. Bilo je jako puno povijesnih stvari koje je trebalo istražiti. Svaki dan guglala sam Treći Reich, razne likove, oružje.

Knausgårdove su knjige poznate po takvim esejističkim umetcima poput spomenutog o Hitleru. U koja vas je još područja uvlačio dok ste prevodili njegove knjige, o čemu vam je bilo najzanimljivije istraživati?

Puno je pisao o književnosti, o autorima koje voli. U šestom dijelu analizira pjesme Paula Celana i Rainera Marije Rilkea. Analizirao je i slike, pogotovo u knjizi 'Ljeto' iz kvadrilogije godišnjih doba. Pisao je o pčelama, kiši, meteorološkim prilikama, ali ništa od toga nije suhoparno, na tragu isječaka iz enciklopedije. Započne u smislu 'gle, drvo u dvorištu', pa nastavi o kestenima, pa se nadoveže na sliku Edvarda Muncha. Ali nisu mu svi eseji na istu foru. Neki su baš klinički, tipa 'šišmiša ima toliko i toliko vrsta, od kojih ih u Norveškoj živi toliko i toliko'. Istraživala sam baš svašta i sve jako zanimljive stvari.

Sada kada ste tako iznutra ušli u to njegovo monumentalno djelo, što biste rekli o tome zašto ga ljudi toliko vole čitati, što je toliko privlačno u njegovoj 'Borbi'?

Još prije nego su mi ga ponudili iz OceanMora, slušala sam o njemu od jednog njemačkog pisca, čitala ponešto o njemu i, iskreno, mislila što ima netko toliko pisati o sebi, o intimi svoje žene i djece, koje sigurno iskorištava. Zapravo, a to se vidi u šestom dijelu, on je svim osobama koje se pojavljuju u njegovim knjigama poslao rukopis da pročitaju i kažu slažu li se s nečim ili ne te im rekao da će ih, ako bude trebalo, anonimizirati, promijeniti im imena i podatke koji bi mogli dovesti do njihove identifikacije. Tako da su svi koji se spominju u knjigama pristali na to, a mnogi su bili i oduševljeni, pogotovo prijatelji iz djetinjstva koji su bili nostalgični i dirnuti kad su čitali o svemu tome. Njegova žena, o kojoj je pisao vrlo, vrlo privatne stvari i ne u najboljem svjetlu, samo mu je za jednu stvar rekla da ne želi da je napiše. Tvrdila je da se nije dogodilo to da su Knausgård i ona bili u nekom lunaparku u kojemu je ona bičevala magarca. Govorila je da nema šanse da bi to napravila, da se Knausgård pogrešno sjeća. On je rekao da je u redu, da se možda stvarno pogrešno sjeća i nije to napisao. Mislim da je ljude na kraju najviše privuklo to što toliko otvoreno i iskreno piše o svim aspektima naših života, stvarima koje svi radimo, mislimo, i koje nam se svima događaju, ali ih nikad ne bismo priznali. S druge strane, mislim da, kao i njegovi prijatelji, osjećamo nostalgiju prema nekim uspomenama koje dijelimo s njim. Dječje igre, hirovi, nesigurnosti, kompleksi, prve ljubavi, pijanstva, bendovi, glupe odluke – sve smo to u nekoj mjeri i sami proživjeli.

Što vas je privatno najviše dirnulo u Knausgårdovim knjigama?

Cijela priča o njegovoj ženi, najviše pred kraj šeste knjige. Ona ima bipolarni poremećaj o kojem nikad ranije nisam puno istraživala. Znala sam da je to izmjenjivanje faza depresije i manije, ali nisam imala pojma kako to stvarno izgleda u životu i kako utječe na ljude oko osobe koja se bori s time. Bilo mi je veoma tužno i dirljivo čitati o tome kako se Knausgård nosi s time. Žena mu u fazi depresije mjesecima nije mogla izaći iz kreveta, a onda joj je psihijatrica rekla da mora imati rutinu pa ju je Knausgård svaki dan izvodio u šetnju na pola sata. Rečeno joj je i da mora imati jednu aktivnost s djecom pa bi ona onda s njima gledala televiziju pet minuta, a i to je jedva mogla. Ali on je cijelo vrijeme bio uz nju i zanemario je pisanje šeste knjige. Kasnio je, mislim, godinu dana u odnosu na dogovoreni rok. Sve je ostavio po strani. Faza manije njegove žene bila je još teža. Nisam to očekivala, da se osoba može toliko promijeniti.

Spomenuli ste lektoricu. Kakvi su vam inače odnosi s lektorima u cijelom tom lancu knjige?

Kako-kad. Većinom sam imala sreće s lektorima. Prve tri knjige lektorirala je Anja Bastašić, koja je genijalna. Kad sam prevela prvu knjigu i dobila njene ispravke, prvo sam htjela skočiti kroz prozor jer ih je bilo milijardu. Međutim, za svaku je tu bilo objašnjenje i nije se radilo o očekivanim stvarima, poput 'ova riječ se ne smije koristiti' ili 'ovo je srbizam'. Lektorica je rekla da u tim terminima ne želi razgovarati, za nju postoje samo pojmovi standardno-nestandardno, s time da zna prepoznati gdje što treba ići. Dala mi je puno savjeta i pomogla mi. Puno sam naučila od nje i u svakoj je knjizi bilo sve manje i manje ispravaka. Baš je to bila lijepa suradnja, ali ona onda više nije mogla lektorirati i došla je nova lektorica. S njom sam se, iskreno, malo natezala jer se strogo drži standarda. Nemam nužno ništa protiv toga, ali kad već imaš tri knjige koje su pisane u određenom stilu, ne možeš odjednom sve promijeniti. Zato sam se trudila zanemariti neke njene ispravke, a držati se prijašnjih, barem toga duha, jer prevoditelj ima završnu riječ i može odlučiti o tome što će staviti, a što ne. Nešto sam usvojila i od druge lektorice, naravno, ali sve u svemu trudila sam se da stil bude ujednačen kroz svih šest knjiga.

Da se vratimo na sam norveški - kako ste se uopće zainteresirali za njega?

Oduvijek su mi skandinavski jezici bili fora. Završila sam engleski i sociologiju, a kad sam upisivala faks, htjela sam studirati švedski, ali tada nije postojao kao redovni studij, nego samo kao dodatni trogodišnji. Kad sam upisala apsolventuru, taman su uvodili Bolognu i modul norveškog pa sam zaključila da bi mi taj jezik mogao biti i bolji. Laiku švedski i norveški ionako zvuče manje-više isto, nikad prije nisam bila ni u jednoj od te dvije zemlje pa nisam imala ni neku posebnu preferenciju. Tako sam se odlučila za norveški i svidio mi se. Jako je lijep jezik, dosta jednostavan za nekoga tko zna engleski i njemački. Vokabular nije problematičan, a gramatika je puno jednostavnija od njemačke, možda kao engleska ili čak lakša. Nema toliko iznimki.

Što ste prvo preveli s norveškog?

'Čovjeka u izlogu' Kjella Olea Dahla za Frakturu 2011. Poslala sam im životopis i rekla kako bih radila s njima. Dotad sam prevodila samo za Algoritam i većinom engleski, ali sam iz nekog razloga u tom životopisu napisala da sam studirala norveški i da bih možda jednoga dana prevodila i njega. Mislila sam tada da moram još puno učiti prije nego što se odvažim, ali mi je urednik iz Frakture predložio taj krimić za koji su kupili prava, a nisu mogli naći prevoditelja. Pristala sam, poslala probni prijevod i zaključila da nije uopće strašno. I u Frakturi su bili zadovoljni pa sam prevela još jednu knjigu istog autora, 'San prije kraja', i tako se sve zakotrljalo.

Biste li sada prevodili s hrvatskog na norveški?

Imala sam ponudu da prevodim Ivanu Brlić-Mažuranić, što bih rado radila, ali mislim da nisam još na dovoljnoj razini da prevodim na norveški.

Kako ste se počeli baviti prevođenjem?

To je isto bio niz događaja koji su se posložili. Kad sam upisivala fakultet, nisam imala nikakvu viziju toga što želim raditi u životu. Znala sam jedino da ne želim raditi u školi. Na četvrtoj godini na prijevodnim vježbama zaključila sam da mi je to najzanimljiviji dio. Na Festivalu kratke priče tada je bila i radionica u sklopu koje je trebalo prevesti jednu priču, što mi je bilo užasno zabavno. Pobijedila sam na radionici, mada to nisam uopće očekivala, i nakon toga zaključila da je to - to. Trebalo je, doduše, nekoliko godina da počnem raditi u praksi. Ne znam kako je danas mladim prevoditeljima, vjerojatno još gore nego meni tada. Jer tada su tu ipak bili Algoritam i Profil te su izdavali ogromne količine knjiga. Naklade knjiga bile su i po 20.000, a danas su na 500, 1000. Tako da se u moje vrijeme još donekle moglo naći posao. Našla sam ga tako što sam poslala životopis u desetak izdavačkih kuća. Javile su mi se njih dvije-tri i nekako sam se odmah našla s Antičevićem iz Algoritma. Poslala sam mu probni prijevod kojim je bio zadovoljan i tako sam počela prevoditi kod njih.

I kakvi su vam danas uvjeti rada?

Radim od kuće, sama si biram radno vrijeme i trenutno surađujem s četiri-pet izdavača kao samostalna umjetnica. Biram što hoću raditi, odnosno izdavači mi ponude knjigu koji ja mogu odbiti ili prihvatiti prevoditi. Trenutno s OceanMorem razgovaram o tome što ćemo dalje i prvi put sam sama predložila nekog autora. Obično to ne mogu jer sam bukirana godinu dana unaprijed, tako da nemam previše vremena tražiti autorice ili autore koje bih htjela prevoditi, iako bih to jako htjela. Zapravo, neke sam već našla, ali treba pronaći i izdavača koji će ih htjeti objaviti.

Koga biste to voljeli prevesti?

Ima jedna Dankinja, Tove Ditlevsen, koja je 1976. počinila samoubojstvo i, kao i Knausgård, pisala je o svom životu. Ima tri jako kratke knjige, svaka po stotinjak stranica, Djetinjstvo, Mladost i Brak ili Otrov, a radi se o istoj riječi. Udavala se četiri puta, rastajala, pokušavala samoubojstvo, bila ovisna o drogama i imala sve u svemu jako zanimljiv život. Pročitala sam dvije od te tri njezine knjige i baš mi se svidjela.

A honorari za prijevode, kakva su vam dosadašnja iskustva?

Bilo je jedno vrijeme bolje, pa gore, sad je opet relativno ok. U doba Algoritma, nakon one velike krize 2009., bilo je dosta zeznuto. Mjesecima i mjesecima čekala sam honorare i morala slati mailove, tražiti svoj novac. Bilo je užasno žicati nešto što si zaradio. Nisi se mogao osloniti ni na što niti znati hoćeš li uopće dobiti taj novac ili ne. To razdoblje preživjela sam uz pomoć roditelja, a danas, da mi se nešto takvo opet dogodi, vjerojatno bih odustala. Danas to kada ću dobiti honorar ovisi o izdavaču. OceanMore je super. Plate mi avans da ne moram ni tražiti te plaćaju sve u roku ili i prije roka. I Edicije Božićević i Daf, izdavači s kojima surađujem, su ok. Urednik u Dafu dao bi mi novac i unaprijed da zatražim. Kod Ljevaka se možda malo čeka, ali ti kažu da će biti za dva mjeseca i onda stvarno bude tada, a ne za šest mjeseci. Uskoro ću opet surađivati s Frakturom, pred kraj godine, pa ćemo vidjeti kako će biti s njima.

A visina honorara? Koliko dobivate po kartici?

Ovisi o nizu faktora, o samoj knjizi, o tome hoće li izdavač za nju dobiti potporu, ali recimo da je 50 kuna neto minimum ispod kojeg ne idem, i to samo ako mi se knjiga baš jako sviđa pa ne mogu odbiti.

Kakva su vam iskustva s naknadama za posudbu jer je Knausgård jedan od najposuđivanijih u domaćim knjižnicama?

Iskustva su dobra. To s naknadama polako ide i tek su na 2016. godini, kada meni kreću 'Moja borba' i Bjørneboe, koji nije toliki hit, ali se navodno isto dosta traži u knjižnicama. Imala sam i dva krimića za Edicije Božićević koji su se rasprodali i vjerojatno se dobro posuđuju. Tako da mi sve otad nekako kreće, imam se čemu nadati. Nije to neka ogromna lova, ali sigurno dobro dođe.

Bavite li se još kakvim prevođenjem osim književnog?

Zadnjih godinu, dvije - ne. Prije sam možda prevodila neke sitnice, ali nisam aktivno tražila takve poslove. Radila bih ih samo ako me netko koga znam baš zamoli. Primjerice, za Frankfurtski sajam za predstavljanje hrvatskih autora prevodila sam na engleski neke ulomke iz knjiga Kristiana Novaka, Ivane Šojat i drugih.

Dakle, možete živjeti od književnog prevođenja u Hrvatskoj?

Da, ali tek u zadnjih nekoliko godina.

Kakva je, prema vašim saznanjima, situacija u susjedstvu?

Nisam najbolje upućena, ali znam da su u Srbiji i Bosni i Hercegovini knjige puno jeftinije nego u Hrvatskoj. Tako da je cijela produkcija puno jeftinija, ali ne znam u kakvom je to odnosu s njihovim standardom. Znam za slučajeve kad se knjige prevedene na hrvatski s hrvatskog prerađuju na srpski, u dogovoru s prevoditeljima koji su onda i plaćeni za to. Vjerojatno je izdavačima jednostavnije i jeftinije tako. Ali što se tiče radnih uvjeta općenito, mislim da nigdje nitko nije posve zadovoljan. Čak i u skandinavskim zemljama svugdje se podrazumijeva to da je prevođenje nekakav usputni posao, uz još nešto.

U Hrvatskoj se u zadnje vrijeme dosta govori o (ne)vidljivosti prevoditeljske struke, o tome kako napori prevoditelja nisu dovoljno priznati i prepoznati. Što vi mislite, koliko je struka vidljiva u stručnom i javnom prostoru?

Čini mi se da je situacija sve bolja. U kritikama u novinama i na portalima najčešće se spominje tko je preveo knjigu. Ipak, još se zna dogoditi da neki web dućan izdavača ne navede prevoditelja, što je besmisleno. Kao da je teško dodati još jednu rečenicu. A i nedavno su u Elleu objavili nekoliko stranica iz 'Moje borbe', šestog dijela, i nisu spomenuli tko je to preveo.

Da, kao da pojedini nisu svjesni koliko je posla iza toga. Kakav je vaš prevoditeljski postupak, koje su sve faze i koraci u procesu?

Dok sam prevodila s engleskog, obično bih prvo pročitala knjigu, prije nego što počnem prevoditi. Sada to više ne radim jer sam zaključila da mi je zanimljivije raditi kad ne znam što će biti dalje. Radim najčešće noću jer je tada mirno i tiho, nitko mi ne šalje poruke. Ranije sam imala razumne periode kad bih ostajala raditi do tri ujutro, ali kako sam završavala šesticu, to je trajalo do 6, 7 ujutro. Jutros sam išla spavati u 7.30, primjerice. Najviše volim prevoditi iz stvarne, fizičke knjige, zbog čega mi kolege često govore da nisam normalna, da je PDF bolji. Nekako volim imati knjigu pred sobom. Prevodim svaki dan pomalo, a u tom procesu su i sva moja istraživanja. Sva imena guglam, sva mjesta, na Google Mapsu gledam ulice, kuće i sve od fizičkih mjesta koja se spominju u knjizi. Ako se citira neki autor koji postoji na hrvatskom, moram ga naći i navesti tko ga je preveo i u kojem izdanju. Ako hrvatski prijevod ne postoji, onda moram sama izmisliti. U istraživanjima imam svoje savjetnike za razna područja. Sestra mi je medicinska sestra pa je pitam o medicini, frendica je pravnica pa je pitam za takve stvari, a tata uskače za sve što ima veze sa strojevima. Mamu pitam o općenitim pitanjima i onda se živciram kako ne zna. Imam i jednu frendicu koja je pedagoginja pa je pitam stvari tipa bi li dijete od pet godina reklo nešto takvo. Mama je radila u vrtiću pa se i njoj obraćam za te mlađe uzraste. Kad prevedem, onda sve čitam ispočetka i radim na stvarima koje sam si označila, a za koje u prvom čitanju nisam našla rješenje. U drugom čitanju ga moram naći, a tada izjednačim i stil. Nakon toga tekst ide urednici pa na lekturu. Onda opet unosim ispravke, nakon čega urednica ili urednik čitaju i komentiraju ako nešto zvuči čudno ili im nije jasna neka rečenica. Onda i to preformuliram. Dugačak je to proces, uglavnom. I uvijek se zna svačega provući, od tipfelera do najglupljih grešaka. Sjećam se da sam, recimo, iz nekog razloga stalno pisala industrijalizam iako inače znam da je u pitanju industrijalizacija.

A jesu li se ikad objavile neke zaista velike greške u prijevodu, one koje su promaknule svima u procesu čitanja?

Sigurno, ali ja ne čitam ono što prevodim jer bih, čim otvorim knjigu, našla tipfeler. Mislim da je na Facebooku OceanMora bilo komentara baš o tipfelerima. Ali to je jako puno teksta i puno je drugih stvari na koje se čovjek koncentrira. Obično, kad nešto čitaš, zapravo preletiš tekst i imaš očekivanja o onome što ćeš pročitati te onda u skladu s time i pročitaš. Zato i treba netko pregledati tekst nakon prevoditelja, mada se i tada može provući greška.

Jeste li za ili protiv prevoditeljskih fusnota?

Volim ih, ali kad nisu pretjerane i kad moraju biti tamo. Nedavno se potegnula rasprava kod jednog kritičara na Facebooku oko fusnota pa su se ljudi zakrvili. Po meni je nepotrebno previše opterećivati tekst fusnotama jer, htjeli-ne htjeli, one te tjeraju da se mičeš s teksta. Ako je u pitanju neka sitnica koja je bitna za njega, onda dodam kratko, primjerice, zarez, norveški pisac. A ako je za tog pisca bitno i što je napisao i zašto se spominje baš u tom kontekstu, onda stavim fusnotu, ali najčešće ih nemam više od deset. Prevodila sam Stephena Kinga, kojeg sam obožavala čitati kad sam bila mlađa. Prevodila ga je Božica Jakovlev, a ona je imala jako puno fusnota o američkim kulturološkim stvarima. Bilo mi je super sve to saznavati pa sam uz nju zavoljela fusnote, ali ako nisu potrebne, danas ih izostavljam.

Što vam je najteže prevoditi? Poeziju, možda?

Nikad nisam prevodila knjigu poezije, ali sam prevodila pjesme unutar neke od knjiga. To mi je zabavno, pogotovo ako je nešto izmišljeno pa nemam odgovornost prema Rilkeu, Keatsu i sličnima. Zapravo, općenito unutar književnog prevođenja ništa mi nije teško ako mi se knjiga sviđa, a dosad sam imala sreće pa su mi se sve sviđale. Možda najmanje volim jako stručne prijevode ili neke previše filozofske stvari, to mi baš ne leži.

Na čemu trenutno radite?

Prevodim knjigu 'Tišina' Jensa Bjørneboea za Daf. To je treća knjiga u njegovoj trilogiji 'Povijest bestijalnosti', nakon 'Trenutka slobode' i 'Barutane'. U trećem dijelu piše o povijesti kolonijalizma i okrutnosti ljudskog roda. Svaki dan plačem dok to prevodim jer je knjiga psihički jako zahtjevna, ali je i sjajna. Bjørneboe je genijalan, među najdražim mi je piscima i među top tri koje sam prevodila. Nakon toga imam Vigdis Hjorth, a knjiga će se vjerojatno zvati 'Oporuka'. Ona je isto Norvežanka koja je pisala o svojoj obitelji, a koja se potom pobunila. Slična priča kao Knausgård. Optužila je oca za zlostavljanje, a njena sestra je tvrdila da je sve izmislila jer traži pažnju i napisala je protuknjigu. Uz te dvije, prevodim 'Plavetnilo' Maje Lunde, od koje sam ranije prevela 'Povijest pčela'.

Jeste li ikad poželjeli nešto i sami napisati?

Da, jer prevoditeljstvo je kreativno, ali ta je kreativnost ograničena i usmjerena. Pisati nešto svoje, izmišljati nešto, to je čitav zaseban svemir. Imala sam neke ideje i prije nekoliko godina smislila sam priču koju nikako da dovršim. Tada, kada sam je počela pisati, boravila sam u nekom škotskom dvorcu na rezidenciji i sve mi je dolazilo. Vidjela sam i likove i dijelove radnje te sve zapisivala kao bilješke. Onda sam izgubila bilježnicu. Sreća da sam se dosta toga sjećala pa sam mogla ponovno napisati, ali nekako nije išlo dalje. Sve mi je počelo zvučati kao već viđeno, kao klišej, previše umjetno, ništa posebno, pa sam odustala, ali zapravo je problem u tome što nemam kad sjesti i razmisliti o toj svojoj priči.

U Hrvatskoj prijevodi sa stranih jezika čine oko 80 posto literature objavljene na hrvatskom jeziku. Kakva nam je kvaliteta prijevodne literature?

Dosta ovisi o izdavačima i o jeziku. OceanMore, Fraktura, Ljevak, pa i neki manji izdavači, koji izdaju nekoliko knjiga godišnje, zaista se trude oko prijevoda. Disput je, recimo, imao jako dobre prijevode. To su izdavači kojima je stalo do samih knjiga, koji se ne brinu toliko oko toga hoće li biti hit ili neće, nego je li kvalitetna ili ne. Takvi će se potruditi, naći dobrog prevoditelja i adekvatno mu platiti. S druge strane, prijevodi knjiga koje možete naći na kioscima i u supermarketima obično su lošije kvalitete. Nije da ih osobno čitam, ali znam po Nesbøu. U početku je i on bio knjiga iz supermarketa za 30 kuna, ali onda se skužilo da je zvijezda i da se sumanuto rasprodaje pa se i na prijevodu počelo više raditi. U početku su ga prevodili s njemačkog, posredno, pa onda s engleskog. Taj prijevod s njemačkog je relativno ok, ali je onaj s engleskog bio katastrofa. Sad su se malo sredili. Zapravo, bilo bi idealno kad bi isti prevoditelj prevodio jednog autora, ali to nekad nije moguće zbog prevelike produkcije. King, recimo, toliko piše da bi se netko morao specijalizirati samo za njega, a i to vjerojatno ne bi bilo dovoljno. U praksi se događa da jedan autor ima razne prevoditelje pa su samim time i stilovi pisanja previše različiti.

A vi prevoditelji, dajete li si feedback, kritizirate li se međusobno?

Članica sam Društva hrvatskih književnih prevodilaca, ali nisam baš jako aktivna. Imam nekoliko prijateljica koje se bave prevođenjem pa se međusobno bodrimo i savjetujemo. Od prevoditelja općenito uvijek ističem Anu Badurinu, koju znam usput, s događanja na kojima se nađemo dva-tri puta godišnje. Tu je i Romana Perečinec, koja je također sjajna, kao i Ivana Ostojčić i Martina Pranić. Društvo, što se tiče feedbacka, osobito u posljednje vrijeme organizira razne tribine i predstavljanja knjiga svojih članova. Imaju i izložbe prijevoda te bilo tko može doći u knjižnicu i pogledati dvije stranice, original i prijevod, pa netko tko zna izvorni jezik o kvaliteti može i sam prosuditi kako je obavljen posao.