Autobiografija Iana Lemmyja Kilmistera 'White Line Fever', koju je napisao u suradnji s Janiss Garza i koju je dovršio u rujnu 2002. godine, u hrvatskoj verziji objavljena je s dodatnom faktografijom. S obzirom na to da je Lemmy preminuo u prosincu 2015., Steffan Chirazi zabilježio je zbivanja do njegove smrti i napisao pogovor.

Knjiga počinje predgovorom Larsa Ulricha, osnivača i bubnjara Metallice koji je odlučio osnovati bend nakon što se ispovraćao po sebi u Lemmyjevoj hotelskoj sobi, u koju je došao kao najvjerniji fan benda. A uvod počinje zgodom koju Lemmy ovako opisuje:

'Ukrcao sam se tako na avion u Los Angelesu – New York baš i nije blizu. U džepu sam imao pola litre Jack Danielsa: uvijek mi pomaže pri triježnjenju.'

Svaka sljedeća rečenica i zgoda sve je luđa i nevjerojatnija te otkriva sve razmjere sintagme seks, drugs&rock'n'roll. Lemmy je sinonim za sve troje. Ne čudi stoga što je toliko puta inzistirao na tome da ne svira heavy metal ili hard rock, nego upravo rock'n'roll.

Kako kaže, doživio je rođenje rock'n'rolla iz prve ruke, gledao je uživo prve bendove koji su svirali r'n'r i čekao je po mjesec dana da ploča na 78 okretaja koju je želio stigne u lokalni dućan.

Na nekoliko je razina ovo esencijalno važna autobiografija. Prvi je upravo činjenica da je Lemmy ključan svjedok razvoja rock'n'rolla od njegovih početaka do činjenice da je prije jednog desetljeća Mötorhead postao velik bend koji je poslužio kao uzor velikom dijelu današnje teškometalne i rock scene.

Nešto poput Ramonesa, koji, doduše, na pozornici nisu doživjeli tu čast. Indikativno je to da ova dva benda, unatoč inicijalnoj stilskoj razlici, vežu mnoge spone – Lemmy im je posvetio skladbu 'R.A.M.O.N.E.S.', koju su oni poslije obradili i posrijedi je jedna od njihove dvije posljednje studijske snimke (druga je 'Any Way You Want It', obrada skladbe Davea Clarka Fivea, ujedno posljednja pjesma koju su Ramonesi izveli uživo, s Eddiejem Vedderom). Također, jedine dvije snimke Johnnyja Ramonea izvan Ramonesa bile su dvije obrade Elvisovih pjesama uz Lemmyja na basu.

U knjizi čitamo kako se Lemmy probijao kroz rock-labirinte, radeći i kao roadie Jimija Hendrixa, glumeći u trash-filmovima, ali i nastupajući u TV emisijama s izvođačima koji ne pripadaju rock miljeu kao što je Frankie Goes To Hollywood. Od tinejdžerskih vrludanja po engleskim zabitima s Jonom Lordom i Ronniejem Woodom do kipa koji su mu postavili u Los Angelesu i proglasili ga počasnim građaninom, Lemmy se nametnuo kao jedna od ključnih figura rock'n'rolla živeći punim plućima bez virusa mediokritetstva.

U knjizi nekoliko puta spominje pustolovine koje su mu se događale na proputovanjima kroz zemlje bivše Jugoslavije. Zanimljiva je sljedeća opservacija: 'Ondje su svi rogoborili jedni protiv drugih. I to vrlo ozbiljno, kao da se žele međusobno pobiti, navodno zbog događaja iz prošlosti koji su već izblijedjeli iz njihovih sjećanja. Takve se stvari ondje usađuju djeci od najranije dobi i bit će pravo čudo ako ikada prestanu s time. Srbi mrze Hrvate – samo ste o tome tamo slušali tada, a i danas je još uvijek tako.'

Lemmy Kilmister je prvi put bio na ovim prostorima 1965. s grupom Rockin' Vickers (primio ga je u Beogradu i drug Tito), uključujući Kino Partizan u Rijeci te Kinoteku u Zagrebu (tada još u prostorima u Ilici, u kojima se danas nalazi Teatar Exit), a kasnije je još desetak puta svirao s Mötorheadom.

Potpuni odmetnik od svih konvencija na 250 stranica juri kroz svoj život tutnjajući na svakoj stranici kao i njegov najglasniji bend na svijetu. Grmljavina rokerskog stada u nevjerojatnom šutu adrenalina prava je čitalačka poslastica koju je Janiss Garza izvrsno stilski dotjerala. Toliko snage, energije i humora zaista se ne može naći u autobiografijama; Lemmyjeva je potpuno suprotna od snažne introspekcijske depresivne ispovjedi Brucea Springsteena 'Born To Run'. Posrijedi je razoran rečenični vatromet!