Manuel Vilas, suvremeni španjolski pisac, autor romana „Ordesa“ i „Radost“ koje je kod nas objavila Fraktura u sjajnom prijevodu Ele Varošanec Krsnik, svojedobno mi je u jednom intervju rekao da bi, u svojoj rodnoj zemlji, glasao za stranku koja će se zalagati za manje patnje. Kada bi, govorio je, postojala stranka u čijem bi programu bilo manje patnje i dokidanje patnje među ljudima, on bi bio njen otvoreni simpatizer.

U našem svijetu, svijetu koji se neumoljivo mijenja iz dana u dan, iz minute u minutu, što je više patnje, to je više i političkih stranaka i pokreta, ali doista, nijedna, pa tako ni u Hrvatskoj, nije spomenula ukidanje patnje. Kod nas, pak, pate gotovo sve društvene skupine: i žene i djeca i umirovljenici i domaći i strani radnici, LGBTQ zajednica. Da je netko od tih silnih kandidata na ovim izborima rekao da će se potruditi da građani ove zemlje manje pate, vjerujem da bi se medijskom i političkom prostoru, to ili prešutjelo ili bi ga ismijali i sklonili, kao što se po našim provincijama i rubovima svjetova od gostiju skriva bolesna i stara tetka koja je malo 'otišla na kvasinu'.

'Jutarnja zvijezda' kao utjeha

Posljedice kampanje koja je, srećom, prekinuta izbornom šutnjom pokušala sam ublažiti čitanjem 'Jutarnje zvijezde' velikog norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda i rado bih to preporučila svakome: kad službeno krene kampanja i bombardiranje vijestima o tome što je tko i gdje rekao, kome je odgovorio i odbrusio, kakve su se sve životinje počele pojavljivati u javnom diskursu, od krava do glodavaca, uzmite neku knjigu i ublažite posljedice života u Hrvatskoj. Patnja je, naime, usko povezana s moralnom bijedom, a kod nas moralna bijeda sjedi u Saboru i odlučuje o ljudskim sudbinama. Književnost, čak i ako ne volite čitati, zaista može biti utjeha i zaštita od ovih koje danimo gledamo na televizijama, portalima, billboardima, pa čak i po TikToku.

Knausgårdova Jutarnja zvijezda veliki je roman, jedan od onih romana po kojima će pamtiti vrijeme, jedan od onih europskih romana o kraju svijetu. Nije to samo apokaliptična i utopijska proza o ljudima u norveškom gradu Bergenu, nego knjiga o početku i kraja svijeta. Na nebu se, naime, pojavila zvijezda, čudna zvijezda i prvi ju je vidio, ili barem vjeruje da ju je prvi vidio Arne, profesor književnosti, koji se u pripitom stanju autom zabije u drvo. Zvijezda se 'ukazala' i drugim likovima u knjizi: susjedu Egilu, svećenici Kathrine, Josteinu, Iselinu, Turidu, Vibekeu. Svi će oni, u svega 48 sata, u toj zvijezdi tražiti nešto više, znak, simbol, nagovještaj, bilo dobar ili loše, ali svi osjećaju strah i tjeskobu. I svaki od ovih likova govori o vlastitoj životnoj patnji. Patnji koju donosi svakodnevni život, obiteljska i trans generacijska trauma.

Početak i kraj svijeta

Svi su ovi likovi duboko nesretni ljudi, ljudi koji nemaju posložene živote, iz najrazličitijih razloga, i ta bi Zvijezda možda mogla nešto promijeniti i svi na nju reagiraju drugačije. Svećenica Kathrine preispituje ne samo vlastiti brak, nego i iskrenost i vlastitu vjeru, medicinska sestra Turid, zaposlena u psihijatrijskoj klinici, iz bolničkih rezervi krade antipsihotike i pokušava 'oživjeti' asocijalnog sina tinejdžera, Solveig, još jedna medicinska sestra u općoj bolnici koja brine o bolesnoj majci i pokušava uspostaviti kontakt s vlastitom kćeri, Iselin, mlada djevojka koja je propustila šansu za školovanje i bijeg od stvarnosti nalazi u glazbi, novinar Justein koji po kazni završava kao novinar kulture tražeći bijeg u alkoholu i seksu. Na koncu i sam Arne, otac i suprug žene koja pati od manije, pokušava sastaviti vlastitog sebe i tu obitelj.

Iako je Jutarnja zvijezda knjiga o početku i kraja svijeta, o velikom nestanku i ponovnom nastaku, knjiga sva od te zvjezdane prašine, čitala sam je i doživjela kao knjigu o vlastitim prijateljima, susjedima, poznanicima. Knjiga o malim smrtima koje doživljavamo svakodnevno; knjiga o našim tihim nestancima i potonućima, knjiga o krhotinama života i teroru koju svakodnevica donosi. U njenom je podtekstu biblijska, kršćanska dimenzija svijeta, a pojava zvijezde kao znak kraja i novog početka. Smrt je, naravno, jedina izvjesnost, u ovom neizvjesnom svijetu, u vremenima neizvjesnosti, i dok god bude svijeta – samo će ona, takva, ostati nepromjenjiva. No ljudski duh i duša, svakodnevno, odumiru – od patnje, nepravde, nemogućnosti da budu ono što žele biti, nemogućnosti da ih se prihvati.

Velika je ovo knjiga i o žrtvi za druge oko nas, žrtvi da onima oko nas učinimo život malo lakšim, da im smanjimo patnji. Svi ovi likovi pokušavaju sastaviti sebe i svoje obitelje, pokušavaju svoje živote 'posložiti', i ta je borba mukotrpna, teška, mučna, to su maratonski pokušaji da malo manje pate i oni sami i oni oko njih. Je li zvijezda na nebu znak da dolazi svijet bez patnje? Svakako jest. Kada umremo, patnje više nema. Ima u toj spoznaju velike radosti. Do tog časa, (pre)ostaje samo borba. Jedno veliko neodustajanje.