U sezoni splitskog kazališta kojom suvereno dominiraju komični naslovi, kako u drami (Škola za žene, Gretica, str. 89), tako i u operi (Seviljski brijač, Prodana nevjesta), došao je red na još jedan 'light' naslov, crnu komediju Elling Simona Benta koja je nakon pretpremijere u Šibenskom kazalištu 19. ožujka doživjela svoju premijeru 23. ožujka u splitskom kazalištu.

Drama Elling nastala je 2007. godine prema romanu norveškog književnika Ingvara Ambjørnsena, a prethodila joj je filmska inačica Pettera Næssa iz 2001. koja se našla među nominacijama za Oscar. Radi se, dakle, o iznimno popularnom djelu koje je niz puta uspješno dramski isprobano, a koje se unutar repertoara kazališne kuće predstavlja kao još jedan ziheraški izbor u aktualnoj sezoni.

Drama progovara o neobičnom prijateljstvu Ellinga i Kjella, dvoje 'pacijenata' koji se susreću u mentalnoj instituciji kojima potom socijalna služba dodjeljuje stan u vidu osamostaljenja i 'normalizacije'. Tijekom zajedničkog življenja, koje se odvija pod budnim okom socijalnog radnika Franka (Josip Zovko), protagonisti ostvaruju niz tragikomičnih susreta s vanjskim svijetom, u kojim se istovremeno otkriva njihova duboka neprilagođenost društvenim normama i neobičan, snažni odnos simbioze dvojice kontrastnih protagonista.

Glavni par predstave predstavljen je kao nastavak duge linije neobičnih prijateljstava od Shakespeareovih Rosencrantza i Guildensterna do MTV-jevskih Beavisa i Buttheada. S jedne strane nalazi se hipersenzibilni Elling koji pati od gubitka majke, a materijalistički Kjell, opsjednut hranom i seksom, s druge strane.

Ukratko, drama Elling mogla se sa suviškom sentimentalnosti, humanim podtekstom i dirljivim pogledom na društvene izopćenike svih vrsta preobraziti u solidni i popularni repertoarni naslov. No u realnosti splitske scene, Elling je djelovao razvučeno, sa stalnim oscilacijama u ritmu i s previše praznog hoda. Režija Jasmina Novljakovića je statična, dramaturški nerazvijena, što rezultira nizom nepotrebnih ponavljanja na sceni, dok 'off' trenuci, kao što su komentari ili reminiscencije glavnih likova, ne djeluju kohezivno, već artificijelno i umetnuto.

Usprkos statičnoj režiji, glumačka igra glavnih aktera uspjela je barem donekle iskupiti projekt, prije svega kroz nijansiranu izvedbu Nenada Srdelića u naslovnoj ulozi Ellinga. Srdelić je, inače, tijekom prošlog Splitskog ljeta ostvario odličnu ulogu Parona Furte u Ribarskim svađama, otkrivajući se nanovo kao glumac vrsnog talenta za neusiljenu komiku.

Nikola Ivošević bio je korektan u ulozi Kjella, iako mu kruti i standardizirani hrvatski prijevod drame nije nimalo olakšao zadatak. Sporedne uloge (Enes Kišević, Josip Zovko, Arijana Čulina, Andrijana Vicković, Tajana Jovanović) uglavnom su stradale u redateljskim nedaćama, koje su balansirale na temeljnoj neodlučnosti između simboličkog prikaza i tradicionalnog, realističkog teatra.

Scena (Zlatko Kauzlarić Atač) i kostimi (Sonja Obradović) na tragu su minimalističkih rješenja, iako početna scenografija s ovješenim luđačkim košuljama pati od pretjerane doslovnosti. Glazbena podloga (Mirko Krstičević) ostala je nedovoljno iskorištena kao efektno sredstvo dramske sugestije, dok su videoprojekcije (Ivica Mušan) vapile za izlaskom iz figurativnosti.