Patrik Lazić rođen je 1995. u Puli. Diplomirao je kazališnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu u klasi prof. Egona Savina predstavom "Fine mrtve djevojke" po tekstu Mate Matišića u Beogradskom dramskom pozorištu. Živi i radi u Srbiji gdje je do sada režirao predstave "Životinjska farma" (Gradsko pozorište Čačak) i "Smrt gospodina Goluže" (Pozorište mladih Novi Sad). Dobitnik je godišnje nagrade Beogradskog dramskog pozorišta za režiju, nagrade za najboljeg mladog redatelja na TNT Festivalu u Rumunjskoj te dobitnik nagrade "Dr. Hugo Klajn" koju dodjeljuje Fakultet dramskih umjetnosti za najboljeg studenta režije u generaciji.

Šira javnost upoznala ga je 2013. kao redatelja-gimnazijalca, kada je njegovu predstavu "Iskorak" koja je tematizirala gej ljubav i homofobiju zabranila tadašnja ravnateljica Gimnazije Pula, a potom je predstavu ugostila pulska Udruga "Čarobnjakov šešir" u Rojcu gdje je igrala uz iznimno pozitivne odjeke publike i kritike. Zagrebačka ga publika zna po predstavi "Kamen", nastaloj u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih i Beogradskog dramskog pozorišta.

Njegov autorski projekt "Naš sin" intimna je, iskrena, poetična, duhovita i na trenutke tragična priča o roditeljima koji duboko u sebi ne nalaze način da prihvate identitet svog gej sina i koji, iako misle da su pokušali sve, ipak ostaju zatočenici uvjetovane ljubavi, na koju su jedino spremni.

Nakon što se mladić outa roditeljima, oni pokušavaju živjeti sa spoznajom da je njihov sin drugačiji. Rituali obiteljske večere postaju velika dramska peripetija: majka i otac preispituju svoju odgovornost za seksualni identitet koji njihov sin živi, ​​mapiraju neka ključna mjesta koja bi, po njima, bila presudna za odluke o odabiru partnerstva koje im nije po volji. Oni vole svoga sina, a voljeli bi ga još i puno više, samo kad bi znali u čemu je greška, koji je razlog i tko je krivac što im dijete nije "kao sav normalan svijet".

Predstava je produkcija Hartefakt kuće, koja okuplja neka od ponajboljih glumačkih i redateljskih imena regije, a čije se predstave odvijaju u stanu u centru Beograda stavljenom u funkciju kazališta kapaciteta 80 gledatelja. U Zagrebu će se igrati prilagođeno tradicionalnom kazališnom prostoru, a gostovanje u Kerempuhu ujedno je i povod za ovaj iznimno zanimljiv razgovor s jednim od najdarovitijih redatelja mlađe generacije na ovim prostorima.

Uskoro gostujete na Danima satire sa svojim autorskim projektom "Naš sin", u kojemu tematizirate outanje jednoga sina roditeljima. Koliko je osoban ovaj projekt? Zanima me vaš odnos prema umjetničkom činu kao alatu intimne emancipacije.

"Naš sin" je moja najintimnija predstava i, za mene osobno, najznačajnija do sada. I prije toga sam teorijski znao da umjetnost može biti ljekovita i za umjetnika i za gledatelja, ali nekako mi je češće uspijevalo da bude više ljekovita za publiku, a da se ja, manje ili više stidljivo, sakrijem iza fikcije. Ovdje je ta granica probijena i fascinira me kako to publika nepogrešivo prepozna. Nedavno smo se vratili iz Irske gdje smo u Dublinu igrali predstavu osam puta za redom, uglavnom za lokalno stanovništvo, ali i brojne Hrvate, Srbe… I tamo su predstavu prepoznali kao "iskrenu", bez ikakvog predznanja o meni, o Hartefaktu, o glumcima. To me s jedne strane raduje, a s druge plaši. Mora li se umjetnik uvijek tako ogoliti i pričati samo svoje najintimnije stvari da bi pravio dobru umjetnost? Nažalost ili na sreću, vjerujem da mora, i da bismo imali daleko uzbudljivije kazalište kad bismo svakom predstavom bili potpuno iskreni, intimni i govorili o stvarima koje nas bole. Kad bismo pisali i pričali nove uzbudljive priče, a ne većinom čerečili klasiku ne bismo li na silu u nju ugurali naše koncepte.

"Gay" ormar nije jedini ormar u kojemu se možemo naći zaključani. Borba protiv negativnih stereotipa univerzalna je borba – kao i iskustvo bivanja u ormaru i izlaženja iz njega: uvijek je teško. Kako ste pristupili istraživanju emocionalnih implikacija outanja unutar obitelji, a zatim i društva?

Outanju unutar obitelji sam pristupio iz perspektive koja zna iznervirati neke u publici, ili ju smatraju subverzivnom. Kada se predstavlja outanje u umjetnosti, često je to iz perspektive djeteta kojem je strašno stalo i pati jer nema podršku roditelja; oni su ti koji njega ili nju ne prihvaćaju i onda je to uglavnom melodramska borba u kojem dijete vapi da bude voljeno i prihvaćeno. Mnogi su to očekivali i od Sina, da će taj završni monolog u kojem sin saspe roditeljima sve godine šutnje biti neko emotivno batrganje, ali glumac Amar Ćorović i ja smo našeg sina pravili kao ostvarenog, uspješnog, samosvjesnog i zadovoljnog mladog čovjeka kojemu podrška roditelja ne treba da bi se samoostvario. Super ako se to dogodi, ali i ako ne, roditelji su na gubitku, ne on. Htio sam ispričati priču o djeci koja više neće čekati roditelje da se dozovu i uhvate u korak s vremenom, o djeci koja više neće moliti roditelje da prihvate zdravorazumske stvari. Predstava je i o tome, a to je možda ono što neki smatraju subverzivnim, da je raspad obitelji možda i u redu, ako u njoj nema ljubavi i prihvaćanja. To što ti je netko majka ili otac, ne znači da ti nužno želi najbolje.

Kako biti angažiran a ne zapasti u banalnost? Vi ste mučnu temu postavili u komičnome ključu. Što vam je humor omogućio?

Banalnost je stvar ukusa, odnosno nemanja ukusa, a ne stvar angažiranosti. Isto može biti pitanje: kako biti duhovit, a ne zapasti u banalnost. U "Našem sinu" je osnovna dramska situacija takva da omogućava humor. Kada imate roditelje koji su našli neku parapsihološku literaturu o jednom čovjeku koji je tamo negdje u Americi samog sebe izliječio od homoseksualnosti i sada nudi self-help knjigu s brzim rješenjima za primjenu na djeci, šta možete drugo nego se smijati? Kad krenu analizirati kako sin hoda, kako se oblači, koju glazbu sluša... Ponekad kada odemo na zapadnije festivale, znaju nas gledati kao neku relikviju koju su izvukli iz sarkofaga za potrebe festivala. Toliko im bude nepojmljivo čime se mi i dalje bavimo u ovoj godini. A onda imate igranja kod nas kada majku iz predstave svi shvaćaju kao tipičnu majku svih nas, našu majku.

Za ljudsko je biće seksualni identitet važniji od svakog drugog – svi ostali identiteti posljedica su izmišljenih narativa. Pa ipak, tijelo je još uvijek polje političke borbe. Ljuti li vas to? Što se treba dogoditi da tijelo napokon postane prostor slobode?

Da podržimo djevojke i žene na koji god način možemo u borbi koju vode za slobodu tijela. Da reagiramo na svaki pokušaj kršenja tih sloboda, od onog kada neki "cool" tip koji sjedi s vama u kafiću, maltretira konobaricu i daje si za pravo da joj se nabacuje i dovikuje, do kolegica i prijateljica na fakultetima i poslovima koje trpe zlostavljanje, do situacije ovih seksualno frustriranih tipova koji kleče po trgovima vikendom. A opet, potrebno je i da te iste žene ne mjere među sobom tko je veća a tko manja žena. Strašan je ovaj pokret nekih feminističkih grupa koje spore trans ženama pravo da se nazivaju ženama i da budu žene, pa onda neće s njima zajedno šetati za 8. mart?! Sloboda se osvaja kolektivno, ne možete samo za sebe osvajati slobodu. To je kao i s borbom protiv nasilja. Ne možeš se boriti protiv jednog oblika nasilja, a šutjeti na drugo.

"Naš sin" upozorava na problematiku šutnje – prešućivanja intimnoga, dakle, bitnoga. Kako prekinuti šutnju kad svako odstupanje od konzervativnih heteronormativnih obrazaca izaziva otpor, prezir, nerazumijevanje, odbijanje – ili, u najboljem slučaju, kao u vašoj predstavi, uvjetovanu ljubav? U kontekstu još uvijek prilično raširene autohomofobije, ima li outanje i širu moralnu dimenziju?

Apsolutno ima. Razumijem, mada ne potpuno, i stav onih koji žele samo mirno živjeti svoj život unutar svojih stanova, i koji nemaju potrebu za outanjem. Ali tim činom se osvaja sloboda za buduće generacije, a valjda imamo i neku društvenu odgovornost i svijest o trenutku u kojem živimo, ne možemo samo da preživljavamo i da nam bude komforno – što nas onda razlikuje od životinja? Ne govorim nužno o javnom outanju, ali govorim o sitnicama poput toga kad u razgovoru s kolegama na poslu najnormalnije provučeš "moj dečko", kad se pojaviš na druženju s partnerom, kad svojim svakodnevnim životom daješ do znanja da je to tako, prihvatio to netko ili ne.

Što je s mladima u Srbiji, jesu li oni osvješteniji kad je riječ o nenormativnim rodnim i spolnim identitetima? Prošle je godine gay pride u Beogradu prvo bio zabranjen, pa ipak održan, uz veliko osiguranje policije i kontraprosvjed. Postoje li dva Beograda, jedan progresivan a drugi konzervativan?

Postoje. I to sam osjetio baš na tom Europrideu koji spominjete. Nikada u životu nisam osjetio takav strah kao tog dana. Postojala su dva punkta na kojima je bilo moguće ući na šetnju, i gdje su bili kordoni. Ali doći do tih punktova i zaštite... Grupe huligana po cijelom gradu, topovski udari na metar od vas, pojedinci koji vrebaju i hodaju iza vas pa procjenjuju idete li na pride. Pa onda to kalkuliranje, ta čista biologija i instinkt za preživljavanjem koji proradi u vama, bez riječi se dijeliš u manje grupice, pa onda iz grupice se dijeliš po parovima muško-ženskim da budeš manje sumnjiv... Nikad to nisam prije doživio, kao neki lov na vještice koji je tog dana bio legaliziran zbog mjeseci propagande. Onda ispred samog punkta ljudi s križevima i kandilima, jedan mi je dobacio "Go to your country!". U koju zemlju, pa ovo je i moja zemlja?! I onda prođete punkt i uđete u taj štićeni dio i dođete među neke ljude koji pjevaju, plešu, drže neke zastavice u boji. Ne pretjerujem, ali doslovno je postojala razlika u zraku tamo iza kordona i ovdje, disanje se promijenilo. To je moj intimni doživljaj dva Beograda.

Koji biste savjet dali mladoj osobi zatvorenoj "u ormaru"?

Jak je gay lobi, nećeš biti sam. Ha, ha!

Kad je riječ o toleranciji, prihvaćanju drugog bez ikakva suda, uspijevate li vi baš uvijek biti osoba koja ne prosuđuje i ne kritizira?

Ne baš. Redovno kritiziram i prosuđujem, i hejtam, i generalno ne volim baš ljude, ali to sve za sebe pa je okej. Ne teroriziram ljude zbog svojih stavova, ne ugrožavam ih, ne sporim im slobodu, ne namećem im ništa. Samo osuđujem za sebe.

Ovom ste predstavom iskoračili iz tradicionalnog kazališnog prostora – u Beogradu se "Naš sin" izvodi u jednom stanu. Što vam je taj iskorak u novi odnos intimno-kolektivno omogućio?

Taj "jedan stan u Beogradu" se zove Hartefakt Kuća, koju smo otvorili upravo premijerom "Našeg sina" prije godinu dana. Scena u dnevnoj sobi u koju stane sedamdesetak ljudi je nešto sasvim posebno u Beogradu. Glumci su vam tu, na metar, dva od vas. U mojoj predstavi se, na primjer, spremaju lazanje, juha, kolači, svi ti mirisi su prisutni, publika je oko trpezarijskog stola s glumcima. Poslije predstave čak i pojedu ljudi ono što je ostalo. Igranje u Kerempuhu na Danima satire 16. lipnja će biti nešto drugačije, neće imati tu vrstu intimnosti, ali već smo probali i tu, kako ju zovem, "kazališnu verziju", i funkcionira. Poigravamo se u njoj nekim drugim aspektima predstave, koji se onda pojačaju u odnosu na kućno igranje. Ali koga put navede u Beograd, treba znati da u Kući može vidjeti neka od najboljih mladih glumačkih imena, ali na primjer i najbolju europsku glumicu prije dvije godine, Jasnu Đuričić.

Već ste kao mlad redatelj dobili priliku postavljati na velikoj institucionalnoj sceni, za što ste i nagrađeni. Može li se već govoriti o postojanju neke vaše osobne poetike, prepoznatljivog autorskog potpisa?

Mislim da ne može. Nesporno da je bilo dobrih i nagrađenih predstava, ali bilo je i loših, i onih koje brišem iz biografije kad šaljem. Dajem si vremena, razvijam se, probam, griješim. Ali uvijek dajem (sve od) sebe, možda je to osobna poetika.

Zagrebačka vas publika poznaje po predstavi "Kamen", koprodukciji ZKM-a i BDP-a, u kojoj kamen postaje simbol tereta nasljeđa odgovornosti za zločine predaka. Čini mi se da se mi na ovim prostorima još nismo kako treba uhvatili u koštac s tim nasljeđem. Što je ključno kako bi se kamen napokon pretvorio u prah?

Prestati sebe poistovjećivati s nacijom. Onda lakše sagledate i priznate zločine, jer se ne poistovjećujete s ljudima koji su ih činili. Znate da nisu dio vas samo zato što imate isto državljanstvo, ne doživljavate kao osobni napad kad netko kritizira tu vašu naciju. Ja, na primjer, ne poistovjećujem sebe s onima koji su činili zločine tokom Oluje, i zato se od toga mogu distancirati, zato mogu reći da Oluja nije moj praznik i da ne slavim ništa tada. Isto tako ne poistovjećujem sebe s onima koji su pakirali mrtve Albance u hladnjače i razvozili ih po Srbiji; ne poistovjećujem se s njima samo zato jer imamo isto državljanstvo.

Vi ste rođeni i odrasli u Puli. Pretpostavljam da vas često pitaju gdje se više osjećate "kod kuće", u Hrvatskoj ili Srbiji… Smatrate li sebe hrvatskim ili srpskim kazališnim redateljem?

I jednim i drugim, odnosno još točnije, nijednim. Moje porijeklo je mješovito, imam državljanstvo obje države. Ali svakako ne vjerujem u izmišljene mitove ni o naciji ni o religiji, tako da nemam po kom osnovu da se identificiram. Znam samo da i u Puli i u Beogradu imam ljude koje smatram za obitelj, za bliske prijatelje, za kolege.

Pripadate tranzicijskoj generaciji, rođenoj nakon rata, koja bivšu državu poznaje samo kao narativ a ne i iskustveno. Je li vašoj generaciji bliska ideja stvaranja neke nove jugoperspektive i da li je ona uopće moguća? Postoji li nešto što danas Hrvatska i Srbija mogu jedna od druge naučiti, jedna drugoj dati?

Ima nova jugoperspektiva, kako nema, u migraciji. Na primjer, u Dublinu postoji jugoperspektiva u lokalu kod izvjesne Merime koja je sada Mery i koja sprema ćevape i musaku usred Irske. I dolaze joj svi bivši jugaši. Teško mi se sjetiti nečega što bi Hrvatska od Srbije mogla naučiti, i obrnuto. Ali ajde da probam, kao kad bih baš morao da nađem jednu stvar. U tom slučaju bih rekao da bi Srbija od Hrvatske mogla naučiti da je, na primjer, ostavka ministara i ministrica barem formalni čin poštovanja demokracije i iskazivanja moralne odgovornosti, a da bi Hrvatska od Srbije mogla naučiti o pobuni i izlasku na ulice.

Srbiju su nedavno pogodile dvije velike tragedije, dva masovna krvava pohoda unutar samo dva dana. Što se to događa? Je li normalizacija nasilja u zemlji dosegnula točku pucanja? Je li trinaestogodišnjak koji ubija svoje školske kolege simbol propasti – moralne, etičke – nekog društva?

Molim vas da o ovome razgovaramo neki drugi put. Svi su poslije tog užasa pisali: "Muk.", "Tišina.", a bilo je sve samo ne muk i tišina. Svi se osjećaju kompetentnima da pričaju i analiziraju taj neshvatljivi događaj. Ja se ne osjećam kompetentnim, pa bih na ovo odgovorio tišinom.

Vjerujete li u tom smislu u transformativnu ulogu umjetnosti? Što kazalište može učiniti da utječe na ponašanje ljudi?

Vjerujem. Bio sam ljut na kolege i kolegice kad su tako olako otkazali sve predstave tokom dana žalosti u Srbiji, pa i čitav tjedan poslije dana žalosti. To zakon nije nametao. Zakon kaže da su kazališta u obavezi da prilagode svoje repertoare. Smatrao sam da je te dane bilo važnije nego ikada da stvarno prilagodimo repertoare i igramo, otvorimo kazališta za besplatno. Mi smo se tada našli u Irskoj i igrali smo dalje "Našeg sina". Smatram da nema ništa pogrešno u tome, baš suprotno. Igrali smo predstavu koja, između ostalog, govori i o odgoju tih naših velikih i tako dugo željenih sinova. To znači prilagoditi repertoar.