Svega tri sata i nešto sitno vožnje od Zagreba, ispod nekadašnjeg hotelskog kompleksa Marine Lučica, djela arhitekta Lovre Perkovića čije današnje, ruinirano stanje je zabilježeno u sjajnom dokumentarcu Betonski spavači, smjestio se festival SuperUho. Skriven u borovoj šumi, s tek jednim putokazom s Jadranske magistrale, prepunim kampom i ne odveć napučenom plažom, SuperUho odmah iz prve djeluje kao vlažni san ljubitelja alternativne glazbe. Sunce, more, ležaljke, zrikavci, glazbeni dokumentarci, kvizovi i dobri bendovi – zbilja, što će ti više od toga usred kolovoza.

Pa ipak, na vrhuncu posljednjeg dana festivala, koji je iz kruga od 500 km doveo valjda sve fanove legendarnog Ridea, benda koji danas iznimno rijetko svira južnije od Frankfurta, oko glavne pozornice festivala natiskalo se tek najviše tisuću ljudi. Zašto je tomu tako besmisleno je nagađati: neki ljetuju drugdje, nekima ne pašu izvođači, neki su prestari za festivale dok nekima sve skupa ipak zvuči odveć avanturistički. Bilo kako bilo, oni koji su došli mogli su uživati i u činjenici da se, nakon odlaska po hranu, pivo ili u kemijski WC, mogu komotno, bez laktanja i sudaranja u gužvi, vratiti u prvi red i uživati u sjajnom zvuku.

Naše glazbeno putovanje počelo je još pod dnevnim svjetlom, kad su beogradski Crvi izrešetali svojih 45 minuta bučnog, new waveom i noise rockom nadahnutog seta, koji je zvučao zrelije i odmjerenije od divljih kolega iz najnovijeg 'beogradskog vala'. NLV iz Pule na manjoj su pozornici, pak, iskočili iz koncepta festivala sa svojim originalnim, ali ipak previše školski odsviranim i komponiranim jazz i folk formama. Sanjiva glazba s povremenim psihodeličnim iznenađenjima djelovala je pomalo neskladno s dramatičnim i previše teatralnim scenskim nastupom pjevačice Nikol Ćaćić.

Uslijedili su …And You Will Know Us By The Trail of Dead, bučna banda iz Austina koju smo prije tri godine vidjeli u potpuno odvaljenom izdanju u Malom pogonu Tvornice kulture. Nastup u Primoštenu možda nije donio onolika razbijanja gitara, ali teksaška četvorka je pankerskom prljavošću i dodatnim ubrzanjem otprašila svoj epohalni album 'Source Tags and Codes', nazdravljajući rakijom i podsjećajući nas na vremena kad je alternativna glazba još uvijek bila jednostavna i udarala direktno u glavu. Ipak, dojma smo da bi sve to spontanije zvučalo i izgledalo na manjoj pozornici.

Još jedna repeticija, ovoga puta iz tekuće godine, dogodila se na manjoj pozornici. Južnjačka industrial buka benda Algiers neke je oduševila, a neke iživcirala početkom godine u Močvari. Na maloj pozornici SuperUha sve je bilo još žešće, intimnije i nabrijanije, sve do zaključne 'The Underside of Power', za koju smo i dalje uvjereni da bismo je mogli čuti na nekom radiju. Bit će zanimljivo pratiti što će se dogoditi s ovim bendom, tvrdokornim čuvarima alternativnog, antifašističkog i antirasističkog svjetonazora.

Petnaestak minuta do ponoći, svi su se preselili pred glavnu pozornicu, jer, ne lažimo se: Ride je bio glavni motiv dolaska na ovaj festival. Reunioni nakon 20-tak godina neaktivnosti u većini slučajeva su šibanje mrtvog konja, pa je tako usiljen dojam ostavio i Kevin Shields kad je prije par godina dovukao My Bloody Valentine tek da bi potaknuo novi zamah industrije čepića za uši. Za razliku od njih, otočki shoegaze suvremenici Slowdive, pa potom i Ride, izdali su sasvim solidne albume, kojima su, svatko na svoj način, nastavili tamo gdje su prije 20-tak godina stali, usput privlačeći neke nove klince koji su se zainteresirali za alternativnu glazbu iz doba njihovih staraca.

Ove godine smo pogledali i jedne i druge, i teško nam je odlučiti tko je bolje zvučao. Dok nam se Slowdive u Bologni polako uvukao pod kožu hipnotičkom rasvjetom i predivnim, niveliranim zvukom, Ride nas je u Primoštenu razvalio bogatom zvučnom pirotehnikom i nadrealnom usviranošću. Andy Bell i Mark Gardener i dalje znaju izvući vokalne harmonije iz tinejdžerskih dana, gitare im sočno pršte i ječe, no svirački bendom apsolutno dominira metronomski točan bubnjar Laurence Colbert.

Iako je u publici dominirala generacija koja je mogla biti na njihovom tinejdžerskom nastupu u zagrebačkom Pauku 1990. četvorka iz Oxforda s lakoćom uklapa i aktualni materijal s albuma 'Weather Diaries', i možda još boljeg EP-a 'Tomorrow's Shore'. Ipak, ono po što su svi došli – himne mladosti poput 'Seagull', 'Chelsea Girl' ili bukom razlomljena 'Drive Blind', odsvirano je tako predano, uvjerljivo i precizno da smo se ponovo zapitali: ima li smisla mahnito jurcati za novom glazbom ako stara može ovoliko dobro ostarjeti?

Ukratko: iako je SuperUho ove godine pratila nesreća (otkazivanje Johna Mausa) i relativno mali broj posjetitelja, nadamo se da je opći dojam oduševljenja nakon nastupa Ridea, koji je bio više rangova iznad opuštenog druženja u šumici, uz već poslovični entuzijazam organizatora dovoljan da festival i iduće godine ne bude upitan.