Babuška do babuške. U velikoj je srednja, u srednjoj manja, pa još manja, i manja... Tolstoj, Čehov, Gogolj, Dostojevski, Turgenjev, Harms... Na sjajnom papiru i rusko crvenoj podlozi. Knjige skockane tako da efektno ispune metar regala u dnevnoj sobi, da figuriraju kao dokazi intelektualne upućenosti vlasnika malograđanskog salona 21-stoljetne hrvatske palanke. Može li biti drukčije, kada se nacionalni klasici, ruski 'heretici i sanjari' tretiraju poput jeftinih nacionalnih suvenira? Kao da je – umjesto ispod Gogoljeve kabanice – čitava ruska književnost izašla ispod suknje nepoznate matrjoške.

Glavno da djeluje ruski

Primjer je to koji pokazuje kako nacionalni stereotipi pretočeni u banalnu suvenirsku ikonografiju poništavaju i individualizam, i kreaciju, i književno/kulturno bogatstvo. Dizajneri biblioteke Ruski klasici Jutarnjeg lista (u suradnji s talijanskim izdavačima) vjerojatno smatraju da su babuške poznatije negoli svih deset ruskih klasika koje objavljuju, tj. da taj kič-simbol ruskog folklora (datira s kraja 19. stoljeća i spada u noviju tradiciju) može biti univerzalan znak svega ruskoga, pa i ruske književnosti.
Kako bi izgledale druge nacionalne književnosti u njihovoj viziji? Da li bi na naslovnice talijanskih klasika stavili tanjur špageta ili male gondole, engleskih – kraljičinu gardu, francuskih – Eiffelov toranj...? Ili bi velikim, zapadnim nacijama priznali pravo na kompleksnost umjesto uniformnosti, priznali da su njihovi pisci veći brend od njihovih nacionalnih suvenira i da je nakaradno Shakespearea ukrašavati amblemima kojima se koriste engleski navijači u gostima?
Što bi pak smislili da priređuju neki reprezentativan izbor iz hrvatske književnosti za strano tržište? Tada bi, vjerujem, nastala prava pomutnja, otvorio bi se iznova traumatični dosje pod nazivom 'hrvatski identitet', tražio 'sigurnosni' znak koji dokazuje hrvatsku posebnost (i odvojenost od Balkana), oglasio bi se dizajner B. Lj., a zatim, što je najgore, dežurni čistači kulture koji popisuju i razdvajaju nacionalne pisce od manjinskih i 'zajedničkih', i na koncu bi Krleža Držić i Marulić dobili svaki svoj kompletić crveno-bijelih kockica. Jer – kažu – po tom nas prepoznaju, a – opet kažu – važno je da nas prepoznaju, i to kao naciju, ne samo kao književnost. Da prepoznaju kolektiv, a ne pojedinca; esenciju, a ne kompleksnost; državu, a ne pisca.

'Heretici' kao poslanici nacije

Babuške kao objedinjujući znak na koricama za biblioteku toliko moćne i bogate književnosti kakva je ruska pokazuju nerazumijevanje (možda poznavanje, ali ne dubinsko razumijevanje) semantičke potentnosti te književnosti. Jer, taj suvenir, sa svojim potrošenim značenjem i kontekst u kojemu se koristi (babuške npr. krase boce votke), zapravo spada u oficijelni ideološki repertoar ili repertoar svakodnevice (ruskoga byt'a), s čime ta književnost stalno vodi dijalog, što parodira i protiv čega ustaje. Protiv kolektivizma, nedostatka kritičnosti, državnih rituala, podobnosti, gaženja pojedinca... Uostalom, ne samo u Rusiji, već ni drugdje dobra književnost ne podržava stereotipe, esencijalne predodžbe i imaginarije o nacionalnim tipovima, a svoju pobunu ne iskazuju svi pisci na jednak način da bi zaslužili jednaku vizualnu interpretaciju.
Na primjer sumorna atmosfera, osamljenost i refleksivnost 'Zapisa iz mrtvog doma' Dostojevskog (iz ove biblioteke) nema nikakvih dodirnih točaka sa simbolikom ženskih figurica od obojenog drveta, jednakih izgledom, a različitih veličinom, koje upućuju na životni ciklus, rast i starenje. Gogolju su pak iz ruske (ukrajinske) narodne predaje stotinu puta bliži vragovi i kućni demoni negoli dobrodušne matrjoške, a Harms je ljubitelj ruskih tromih babica taman toliko da ih hrpimice u svojim prozama apsurda izbacuje kroz prozore.

Od gejši do zlatnog Shakespearea

Iako se samoreklamiraju time da donose knjigu u svaki dom, novinski izdavači vrlo često degradiraju i knjigu kao tekst i knjigu kao artefakt. Uostalom, treba reći i da je spomenuta biblioteka Ruski klasici dijelom reciklaža, jer 'Anu Karenjinu' ste u istom prijevodu – ali s različitim koricama – mogli kupiti po akcijskoj cijeni i 2004. godine. Kad se već hvale misionarstvom, izdavači su mogli uložiti novac i poboljšati prijevode koje više puta koriste ili prevesti ono što još nije prevedeno. Ali, jasno, u tom slučaju knjiga ne bi mogla koštati nešto malo kuna i 99 lipa.
No slično stereotipiziranje nacionalnih književnosti podržavaju i tzv. pravi izdavači izborom naslova i prezentacijom pojedinih nacionalnih književnosti. Ako je ruska kultura svedena na babuške (dok su u medijima Rusi postali isključivo tajkuni i rastrošni pijanci, a Ruskinje mahnite ljepotice), onda je slika o Dalekom istoku ispunjena, izuzevši Murakamija, gejšama, konkubinama i okrutnim ratnicima. Knjiga koja tematizira muslimansko društvo (osim Pamuka) po svoj će prilici na naslovnici imati neko lice ispod vela, ornament ili vrata harema, dakle nešto iz stoljetnog repertoara orijentalizirajućih predodžbi koji je utvrdio Edward Said.

Nerazumijevanje teksta, odnosa pisca i nacionalnog imaginarija pri dizajniranju knjiga, kao i nedostatak svijesti o dobroj tradiciji oblikovanja kakva je na primjer bila ona u Grafičkom zavodu Hrvatske prije '90. godine, pokazuju i ugledni izdavači. Shakespeare je tako nedavno sav optočen u zlato, što ne samo da je amatersko interpretiranje pojma klasik, nego djeluje poput montipajtonovske sprdnje ako znate barem nešto o nimalo glamuroznom životu genija i njegovu kazalištu. Poput parodije djeluje i pristup u dizajnu biblioteke Vrhovi svjetske književnosti, gdje su odlični pisci u dobrim prijevodima utrpani pod iste nadgrobne ploče naslovnica.

U futroli potrošača

Ako vam se čini da karikiram i da nije važno što je na koricama ako su knjige dobre, jeftine i dostupne, onda smo na različitim kolosijecima. Dizajnirati knjige znači interpretirati njihov sadržaj na određeni način, dakle čitati ih i prevoditi u vizualni jezik, ogoliti njihovu semantiku, reducirati, tražiti simbol, znak, fotografiju, boju, tip slova itd. Ovdje se ta interpretacija, umjesto domišljata prenošenja tekstualnoga u slikovno, svodi na autistično štancani suvenir, na stereotip, prvu glupost koja je nekome pala na pamet pri spomenu Rusa. Uza to, stereotip je način da se brzo skrene pažnja kupca na trafici (jer, možda kupac inače nije čitatelj knjiga, pa ga valja osvojiti), i da isti uspije u 30 sekundi zadržavanja kod pulta shvatiti – ovo je nešto ruski.

Usporedimo li biblioteku Ruski klasici sa serijom Ruski roman u deset knjiga objavljenom osamdesetih, u kojoj su većinom objavljeni drugi suvremeni ruski klasici (uredio A. Flaker), vidjet ćemo kakav je danas 'život knjige'. Ranija su izdanja bila dizajnirana primjereno i s različitim, ne-folklornim motivima na naslovnicama (poštovao se tu autorski glas), popraćena pogovorima, tiskana u velikim nakladama i prodavana u knjižarama. Na kioscima su se nudili roto-romani: ljubići, krimići, Laso i SF, mnogi u svom žanru kvalitetni, ali svi bez opreme kakvu je podrazumijevala knjiga. Sada se prvoklasna književnost umata poput jeftinih suvenira (tekst se ne ispravlja) i ugurava na kioske među najnovije priče iz zatvora, priručnike za Bakugane i biografije opskurnih domaćih zvijezda. Jednostavno – pogrešna roba na pogrešnom mjestu u pogrešnom pakiranju.