Predstava nije ni manifest redateljske moći, tek je donekle vjeran prikaz događanja u Rusiji tijekom Napoleonovih osvajanja kako ih je opisao Tolstoj, a nije niti vrhunski umjetnički čin koji ne mari za činjenice, bile one i prozne. U želji da bude sve to, rezultat je ostao negdje između grandioznih slika i banalnosti, upotrebljiv tek kao nadomjestak literaturi, a ne njezina rekreacija.

Akcija postavljanja realističke opsežnosti 'Rata i mira' ambiciozan je zadatak koji zahtijeva odgovarajuću pripremu, uz spremnost na ustupke u vidu bolnih rezova, simplifikacija, preskakanja... No nije svaki herojski pokušaj i uspjeh. Što se takvom epopejom u scenskom obliku htjelo? Pokazati kako je mir samo stanje između ratova ili je ipak namjera bila jednostavno stvoriti scensku ekstravagancu koja će dvije tisuće stranica ne baš uvijek uzbuđujuće proze svesti na realnih četiri sata boravka u kazalištu, od čega nezanemariv dio otpada na pauze?

Nezaobilazni klasik i primjer kako se povijest upisuje u prozu, činjenice u umjetnost, a individualne sudbine u sudbinu cijelih nacija, 'Rat i mir' pun je značenja što nadilaze svakodnevnu svijest o historiji, čak i ako kao učiteljica i nije pretjerano uspješna. Na 'ovim prostorima' ta 'romančina' ima i poseban prizvuk pun autentičnih odjeka, potisnutih, ali ne i nestalih. Napoleon je ovuda prošao na putu prema Rusiji, Zagreb danas od svega toga ima samo jedan smiješan obelisk s uklesanom godinom, a Dubrovnik ima cijelu trilogiju i pripadajuću traumu, ali čak ni to ne mora biti važno koliko činjenica da i o ratu i o miru današnja Hrvatska ima što reći. No ova joj predstava nema što odgovoriti.

Umjesto odgovora, u kazališnom činu vjerojatno prije treba tražiti pitanja.

Pandurov 'Rat i mir' pitanja, međutim, namjerno ne postavlja, jer ni ne želi biti ništa osim bogate slikovnice činjenica i osjećaja ilustriranih arhetipskim prizorima. S njima se igra, ponekad i toliko banalno da nije jasno je li riječ o parodiji ili o namjernom populizmu kakav se od lektire, vjerojatno, očekuje. Nije ovdje riječ o začudnim scenskim slikama kakvima je ovaj redatelj u ranijim projektima poput 'Sto minuta', 'Hazarskog rečnika' ili 'Kaligule' pokušavao dozvati metafizike Dostojevskog, Pavića ili Camusa, nego o pukoj haenkaovskoj doslovnosti koja kazalište tretira kao kuću za lutke. Možda je zato i najveće iznenađenje koje ova predstava nudi upravo toliko uspješno odustajanje Pandura od samoga sebe. Ili barem mita koji je o sebi uspio stvoriti tijekom dvadesetak godina uspješne slovenske i međunarodne karijere.

Učinak je stoga slab, iako je namjera bila snažna. Teško je odlučiti tko je više pogriješio, Darko Lukić koji je dramatizirao Tolstoja ili Tomaž Pandur koji je tu dramatizaciju potvrdio odlukom da je i režira. Uz svemoguće isprike u izostavljanju rukavaca radnje, sabijanju događaja u skice smanjene vidljivosti i težine, ovakav 'Rat i mir' sličan je sapunici koja pokušava imitirati 'TV kalendar'. Opravdanje da je riječ o golemom proznom materijalu koji je trebalo kondenzirati možda je dovoljno za užurbanost, ali ne i za zbrzanost, a pogotovo ne brzopletost. A upravo tako su stvorene gotovo sve uloge – junaci nemaju razloga za junaštvo, djevojčice postaju žene u sekundi, a roditelji su istodobno i satrapi i mučenici. Ako se od povijesnih figura poput cara Aleksandra ili samog Bonapartea, očekuje da budu tek reljefne skice, od punokrvnih lica koja bi trebala crtati povijest vlastitim očima pred očima gledatelja, smije se očekivati nešto više.

Dio ansambla još se i uspijeva izvući na kartu iskustva, poput Gorana Grgića ili Milana Pleštine, mlađi kao Bojan Navojec tek odrađuju ponuđeno, a zvijezde poput Milene Zupančić, Pere Kvrgića ili Zrinke Cvitešić služe ionako samo tome da se, unatoč Tolstojevoj rečenici, na nebu ima što vidjeti. Majstor parade i službeni rukovoditelj NUMEN-ovih zastora Livio Badurina poveznica je među svima njima i jedini čijem liku treba vjerovati. Činjenica da je njegova funkcija klaunovska govori i o tome da ova predstava zna što je, ali si to ne želi priznati.