Gostovanje Andreja Nikolaidisa otvorilo je sezonu novog SC-ovog projekta Književni salon, koji je ispunio obećanja i zagrebačkoj publici pružio sasvim opušteno druženje s piscem.

Po mnogima jedan od značajnijih regionalnih pisaca mlađe generacije, Andrej Nikolaidis ovih se dana češće spominje u kontekstu presude vezane uz sudski spor s režiserom Emirom Kusturicom. Vrhovni sud Crne Gore presudio je da je Nikolaidisov tekst 'Dželatov šegrt', objavljen prije pet godina u tjedniku Monitor, Kusturici nanio duševne boli, te je dužan isplatiti mu 12 tisuća eura.

Tom temom započelo je i predstavljanje u SC-u. Nakon brojnih prepreka, preslike Kafkijanskog suđenja i dvojbene presude zbog koje se na noge diglo i međunarodno udruženje pisaca P.E.N ., Nikolaidis je bez mnogo žestine i njemu svojstvenim smirenim sarkazmom slučaj nazvao 'dokazom da je Crna Gora totalitaristička zemlja, daleko od funkcionalnog pravosuđa'.

'Svi koji u djelima pišu o drukčijoj Crnoj Gori imaju iskrivljenu percepciju stvarnosti', rekao je.

Za razliku od svjetskih književnika koji pisanjem ostvaruju dobit, njega je kritički tekst stajao prilične svote novca. Kažnjavanje osobnog stava Nikolaidis smatra 'izuzetno zabrinjavajućom činjenicom', a rekao je da su odštetu podmirili građani Sarajeva, njegova rodnog grada, dodavši: 'Ne zato što mene toliko vole, već zato što njega ne vole.'

Na pitanje što dalje i na koji se način nositi s okolinom, Nikolaidis odgovara: 'Bez takvog okruženja knjige ne bi bile moguće. Važno je da budem okružen stvarima koje u meni bude anksioznost. Pisanje je jedino što znam. Ništa ne gubim, a mnogo dobivam.'

Neki će u njegovu stavu prepoznati svojevrsni mazohizam, no Nikolaidis objašnjava da je po mnogočemu sličan nihilistu Konstantinu Teofilisu iz svojeg romana 'Mimezis' te da je njegov ostanak u Crnoj Gori zapravo 'mjera konformizma'.

''Dolazak' je vrlo uvjetno rečeno dio trilogije na temu otac – sin koju čine djela 'Sin' i 'Mimezis'', kazao je Nikolaidis te ga okarakterizirao kao dosad najležernije djelo.

Na svega stotinjak stranica knjige čija naslovnica izgledom podsjeća na propagandne letke Jehovinih svjedoka, Nikolaidis donosi priču o crnogorskom detektivu koji je, bez obzira na nagovještaje apokalipse i konačnog kraja svijeta, odlučan razriješiti još jedan slučaj, utjelovljujući pritom, za ove prostore posve nesvakidašnji, duh protestantske radne etike.

Nikolaidis je ostao vjeran kritici primitivizma i ismijavanju svake gluposti, a upečatljiv lajtmotiv je odnos prema istini do koje nitko u romanu suviše ne drži.