Predstava 'Žena popularnog pokojnika' Filipa Šovagovića, premijerno postavljena u utorak u Teatru &TD, psihodelični je potpourri distorzirane stvarnosti i apsurdističkoga teatra koji estetski koketira s ekspresionizmom, u glazbeno-scenskoj nadrealnoj bajci o demonima obitelji.

Podijeljena na tri dijela, od kojih se prvi događa u Kinu SC, drugi u glavnoj dvorani Teatra &TD, a treći u Francuskome paviljonu, Šovagovićeva nova autorska predstava ima klasičnu potku u čijem je središtu jedna obitelj kroz više generacija i u povijesnom rasponu od 1934. godine do sadašnjega trenutka. Taj se osnovni siže vrlo brzo, međutim, razvija u trodijelni scensko-glazbeni session pun glumačkih ekscentričnosti i uvrnute realnosti, u vodviljski šarolikoj predstavi u kojoj ništa nije ono što jest, i sve je baš to što želi biti.

Šovagović u 'Ženi popularnoj pokojnika' radi ono što najviše voli raditi: poigrava se sa stereotipima. Miješaju se žanrovi i stilovi, stvarnost se lomi i cjepka, uz nagle promjene smjera, izraza, vremena i mjesta radnje. Čak se i naslov ove predstave, 'Žena popularnog pokojnika', igra s percepcijama gledatelja, jer dotični je pokojnik sve do kraja predstave posve živ i ne(s)pokojan.

Likovi ove tmurne psihološke drame suvereno se od prvoga trenutka sunovraćuju u vlastite bezdane, povlačeći jedni druge u taj ponor koji nema dna, već samo groteskne demone razočaranih egzistencija čije oči užareno svijetle iz tmine. Takav je i cjelokupan dojam ovoga komada: njegov je svijet snovit, iracionalan, mračan, pun opasnosti, ali i neke topline, tuge.

Napučen je ljudima za koje je već na početku jasno da su odavno odustali od sebe, da oni samo obitavaju u limbu pojedinačnih sudbina koje još jedino čekaju smrt, iako ni nju pravo ne očekuju.

Upoznajemo ih u Kinu SC, gdje publika sjedi raspoređena u manjem dijelu gledališta u samom dnu dvorane, okrenuta prema filmskome platnu na kojemu se čitavo vrijeme odvijaju sugestivne projekcije (autor je Ivan Marušić Klif) koje pridonose zlokobnoj, nadrealnoj atmosferi onoga što se izvedbeno događa na sceni, s time da je čitavo kino pozornica, s tri fiksne međusobno odvojene platforme koje predstavljaju stambene interijere. Ukinuti su prostorni i vremenski gabariti, radnja se neprekidno izmješta i meandrira između vanjske i unutarnje stvarnosti, likovi mijenjaju uloge i međusobne odnose, pri čemu je toploj atmosferi ljudske intime jukstaponirana mračna i zlokobna vanjska stvarnost.

Ljudska egzistencija bez smisla i cilja temeljena na estetici apsurda

Ivica Klimoje (Damir Klemenić) slavni je dirigent i kompozitor eksperimentalne glazbe, dugogodišnji ovisnik koji je karijeru izgradio na laži: prava autorica njegova kompletnog opusa njegova je supruga Nada (Ivana Roščić). Tu je i njihov sin Milan (Bernard Tomić), zatim svećenik koji na ispovijedi upoznaje svoju buduću suprugu Idu (Hrvojka Begović). No, stari demoni ustraju, te se ni Milan ne uspijeva otrgnuti davno stečenoj narkomanskoj ovisnosti.

Njihovoj oštro konturiranoj svijesti o sebi kontrapunktirana je potpuna nemogućnost upravljanja, koja je ponekad posljedica sputanosti proizašlih iz osobnih odnosa, ali i iz onih širih, društvenih, motivski naznačenih. Lukavo se Šovagović dosjetio tu nesposobnost zaodjenuti ruhom narkomanije: ovisnost i autodestruktivnost tek su lice i naličje istog stanja prepuštanja, odustajanja, nemoći.

Tematizirajući problem ljudske egzistencije bez smisla i cilja, redatelj se odlučio osloniti na estetiku apsurda. Već u tom prvom, najklasičnijem dijelu ove predstave, komunikacija je razlomljena a izvedba prošarana proplamsajima mehaničkih, marionetskih kretnji, klišejiziranim dijalozima, kratkim, odsječnim rečenicama jednolična tona, uz epizode besmislenog čavrljanja.

Sve se to u drugome dijelu, u kojemu se publika nakon kratke pauze seli u Teatar &TD, pojačava, nemoć se intenzivira, likovi zapadaju još dublje u blato besmisla, razvija se punokrvni teatar apsurda.

Mjesto radnje je dom za starije i nemoćne, koji bi isto tako mogao biti i umobolnica, gdje devedesetogodišnji Ivica krati svoje posljednje dane u društvu dviju grotesknih starica, Cice Violine (Nina Violić) i Ingeborg Goeteborg (Pavle Vrkljan). Obje su punokrvne ironične intervencije: jedna jezično, a druga time što u neočekivanim intervalima naglo iz lelujave milostive sa štapom izrasta u lik koji bi se najbolje mogao opisati kao mješavina Mr. Hydea i tasmanijske nemani.

Druga linija radnje u ovome se dijelu odvija u komuni za odvikavanje, gdje se sada nalazi Milan. Kada komuna izgori, štićenici bivaju preseljeni u dom u kojemu se nalazi Ivica. Bolestan odnos oca i sina temeljen na zajedničkoj ovisnosti, potenciran ovisnostima ostalih narkomana, širi se na sve protagoniste, a predstava sve više postaje poligon za glumački eksperiment, uz prigodno atonalnu glazbenu kulisu u izvedbi glazbenika i izvođača Šimuna Matešića, Fadila Abdulova, Frana Krste Šercara te samog Šovagovića.

Vremenski raspon od gotovo stotinu godina sa svim kompleksnostima pripadajućeg povijesnog i obiteljskog nasljeđa, utjelovljen u likovima ove psihodelične psihološke drame, nakon bolničke epizode seli u Francuski paviljon, gdje u neverbalnoj završnici šutnja zamjenjuje svo dotadašnje 'brbljanje'.

Bizarno plešući oko glazbenika posjednutih u sredini prostorije, okruženi publikom koja stoji ili sjedi nemarno raspoređena na golome podu, protagonisti 'Žene popularnog pokojnika' ekstatično dosežu katarzičan kraj – kraj predstave, kao simboličan kraj života.