Talal Derki je u Siriji prije nekoliko godina snimio 'Povratak u Homs', prateći dvojicu mladića koji sanjaju o slobodi i miru, a u novom filmu 'O očevima i sinovima' se, pod krinkom snimatelja propagandnih filmova o usponu kalifata, infiltrirao u obitelj u kojoj otac, islamistički borac Abu Osama, odgaja sinove kao buduće džihadističke borce.

S njima čita Kuran, uči ih pucati, pokazuje im masovne grobnice, uvjerava u ispravnost svog puta, svako malo odlazeći na front. Kada nastrada na nagaznoj mini još se više posveti svojoj misiji. Derki je, ispreplićući užase rata i intimne obiteljske trenutke, pokušao proniknuti u razloge zbog kojih netko postaje radikalan.

Nakon što je napustio to zabačeno selo i djecu koju je snimao, ne znajući kakva će im biti sudbina, shvatio je koliko mu je cijelo iskustvo bilo teško. 'Sada želim od svega pobjeći, nemam više energije i ne vjerujem da bih mogao opet napraviti ono što sam tada napravio, a i život je puno ljepši izvan rata', rekao je.

Oružje kao dječja igra

Kaže da se još oporavlja jer je, kao netko kurdskog porijekla, svaki trenutak koji je tamo proveo bio u strahu. 'Kada bi neki automobil brzo prošao pored mene mislio sam da će mi prebaciti nešto preko glave i da ću nestati, a najgore bi bilo što nitko ne bi znao da sam ubijen, pa bi se nadali da će se vratiti', napomenuo je.

Više se ne boji, no postoje neke zemlje, poput Turske, u koje ne želi ići i u kojima oni poput njega nestaju. 'Ne želim im dati priliku, premda, nakon što sam izašao sa snimljenim materijalima barem imam rezultate svog rada. Bilo bi puno gore da su me otkrili i ubili dok sam snimao film i da iza mene ništa nije ostalo', ustvrdio je.

Al-Kaidi je, kaže, kamera najveći neprijatelj, oko 400 novinara ubijeno je u samo dvije godine, a jedini način da se išta snimi je da se predstavi kao propaganda.

Iako je 'O očevima i sinovima' snimao kao da je ISIS-ov propagandist kaže da je uvijek radio suprotno od onoga kako su oni snimali. 'Oni ne simpatiziraju ljude, čak i djecu prikazuju kao nekoga tko je žedan krvi i želi ubiti, ali djeca nisu takva, to nije u njihovoj prirodi i oni ostaju nevini', istaknuo je.

Baratanje oružjem ne predstavlja im problem jer to, kaže Derki, doživljavaju kao igru, vole pucati, a kao i sva djeca miješaju maštu i stvarnost.

'Nikad se ne zna tko je špijun'

Derki je objasnio kako su u režimu u kojemu su ljudi preko noći nestajali tehnologija i društvene mreže dobili važnu ulogu u širenju istine, a tako je i on počeo. 'Malim kamerama i mobitelima mogli smo više snimati i brže prenijeti svijetu što se događa, prikazati priču u realnom vremenu', rekao je.

Kako bi se slika iz Sirije poslala u međunarodne medije i bila dokaz počeo je učiti druge koristiti kameru i sam otkrivao kako preživjeti u neprijateljskom okruženju.

'Uvijek sam bio dobar promatrač, učeći na pogreškama onih koje su uhitili naučio sam da je važno snimati negdje gdje me nitko ne poznaje. Nikad se ne zna tko je špijun, mnogi su za dvadesetak eura izdali svoje susjede ili se riješili starih neprijatelja', napomenuo je.

Snimao je pod lažnim imenom i uvijek imao dva mobitela, jedan na njegovo pravo ime putem kojega je ostavljao dojam 'uzornog građanina' i drugi, često od nekoga tko je poginuo, na kojem je komunicirao s drugim aktivistima.

'Nisam borac, ja sam umjetnik'

Prepričao je kako se osjećao na jednom od svojih prvih ratnih snimanja. 'Sjedio sam u automobilu s pet boraca, svaki s kalašnjikovom u krilu, vozač je vozio kao lud, a ja sam se pitao što tu radim', rekao je. 'Bojao sam se da ću poginuti, i inače sam tip osobe koja se prepadne od običnog pucnja, nisam borac, ja sam umjetnik i ne bih trebao biti ovdje', dodao je.

Derki kaže da je unatoč toj unutarnjoj dvojbi motivaciju pronašao u tome što je, pregledavajući snimljeni materijali, shvatio da je to jedino što je od nekoga ostalo.

'Dok snimate film o nekome, a idući dan on je ubijen, pogledate duboko u njegove oči i njegov osmijeh, i vidite da nije ni slutio što će mu se dogoditi. Ljudi nestaju i poginu, ali i dalje postoje na mojim snimcima, za mene je slika vječnost, trenutak koji će biti ovdje i za stotinu godina', rekao je.

U početku je radio za medije, no prestao je nakon što je, kao i mnogi njegovi kolege, shvatio da im je to postao posao, a ne dužnost. 'Medijske kuće tražile su što žele da se snime, pa bi rekli, ne treba nam više masakra, dajte nam stranih boraca, to sada prolazi', prisjetio se.

Kaže kako je teško ikome vjerovati. U vijestima se, primjerice, moglo čuti o selu koje je oslobođeno i okupirano desetak puta, a zapravo selo već odavno ne postoji, razrušeno je i tamo nikoga nema.

20 savjeta za snimanje u neprijateljskom okruženju

Derki je na predavanju iznio svojih dvadeset savjeta o tome kako preživjeti u ratnom i neprijateljskom okruženju, koji svjedoče o tome kakav je užas kao snimatelj i novinar prošao i u kakvim se uvjetima i dalje živi u Siriji.

Prvo je potencijalne filmaše u ratnim zonama savjetovao da promatraju, uče od tuđih pogrešaka, potom da se ne pojavljuju ispred kamere i ne koriste pravo ime, ne koriste svoj glas na snimkama, ne pišu emocionalno o ratu na svom Facebooku ili Twitteru te da ne budu rob medija koji ih angažiraju.

Iz iskustva zna da je najbolje ostati na jednom mjestu, ne smije se predati emocijama jer su one 'kao ljubav, privremene i mogu se promijeniti, a morate biti pragmatični'. Zbog obitelji je važno pronaći dobro životno osiguranje, a kod snimanja uvijek imati plan B.

Vjeruje da je bolje za usluge davati darove, a ne novac, ne snimati one koji vas žele iskoristiti, čuvati dokumente i novac kod povjerljive osobe ili zakapanjem u zemlju, znati ceste po kojima se može pobjeći, bez zasjeda, pljačkaša, mina, snajpera.

Kaže i da treba biti strpljiv jer kada je snimao 'O očevima i sinovima' u tom se selu usred ničega dugo ništa nije događalo.  'Djeca se igraju kamenjem, otac se pojavljuje i nestaje, cijelo vrijeme govori o svojoj religiji. Mnogi su me pitali jesam li glup, što tu radim, da je prava priča na prvoj crti, tamo su adrenalin, bombe, borba, da se tako radi film', prisjetio se.

Zanimljiv je i njegov savjet o pisanju bilježaka. 'To je vrlo opasno, treba pisati na malom papiru koji ćete fotografirati, tu fotografiju poslati putem mobitela i izbrisati je, a potom uništiti papirić'.

Talal Derki rođen je u Damasku, a od 2014. godine živi u Berlinu. Studirao je filmsku režiju u Ateni i radio kao asistent redatelja na brojnim dugometražnim filmovima. Njegov dugometražni dokumentarni film 'Povratak u Homs' prikazan je 2014. na ZagrebDoxu, a iste je godine osvojio glavnu nagradu u međunarodnoj konkurenciji na Sundanceu.

Ove godine ponovno je osvojio Sundanceovu glavnu nagradu za 'O očevima i sinovima' koji se na ZagrebDoxu prikazuje u međunarodnoj konkurenciji.