U romanu "Mileva Einstein, teorija tuge" Drakulić je oživjela suprugu najvećeg svjetskog fizičara Alberta Einsteina, Milevu Einstein rođenu Marić iz bogate vojvođanske obitelji, i samu genijalnu matematičarku.

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji je glavni urednik Seid Serdarević istaknuo kako u toj knjizi autorica kroz priču o životu Mileve Einsten, "osobe koja je mogla i trebala imati jednu veliku karijeru ali je iz mnogih razloga nije ostvarila", govori o svemu onome što jedna napredna žena proživljava u patrijarhalnom društvu.

S tom knjigom autorica nastavlja ono što je započela s romanima "Frida ili o boli" (Profil, 2007.), o vezi Fride Kahlo i Diega Rivere, te "Dora i Minotaur" (Fraktura, 2015.), o odnosu Pabla Picassa i Dore Maar, u kojima sagledava iz nove perspektive intimne veze važnih ljudi, toliko prisutnih u svijesti javnosti da mislimo da o njima sve znamo, napomenuo je Serdarević na predstavljanju u prepunoj dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM).

Ona im pristupa iz tzv. "ženskog" ugla, ispitujući i analizirajući njihove odnose kroz osjećaje, nade, aspiracije i želje njihovog ženskog dijela, ali uzimajući u obzir sva odricanja i patnje na koje su te žene morale pristati kako bi bile i ostale dijelom partnerskog odnosa s muškarcima toliko snažnih osobnosti da je partnerstvo s njima u pravom smislu riječi zapravo nemoguće.

"Sve što je bitno za Milevin život odvija se u okviru koji obuhvaća vrijeme od predvečerja Prvoga svjetskog rata 1914., pa do 1933., u predvečerje rasta neonacizma, pa tako autorica roman počinje istinitim pismom o 'uvjetima braka', kojim se Albert Einsten 1914., nakon deset godina braka i gotovo 15 godina poznanstva i veze obraća svojoj supruzi koja je za njim došla u Berlin gdje je dobio profesorsko mjesto, a završava ga 1933., kad njihov mlađi sin zauvijek završava u sanatoriju", kazao je Serdarević.

Knjige o tri vrste boli

Drakulić je istaknula kako je svoja tri romana o ženama "iz sjene" velikih muškaraca odlučila napisati nakon što je pročitala njihove biografije. "Iako je riječ o odličnim biografijama, kod svih mi je nešto nedostajalo. Poželjela sam znati nešto više i shvatila da to nešto moram sama izmisliti", kazala je.

Namjera joj je bila kroz njih "ispitati tri vrste boli": fizičke boli u slučaju Fride Kahlo; boli žene koja odustaje od sebe i svoje kreativnosti u slučaju Dore Maar, te u novoj knjizi, centar boli koji se nalazi u Milevinom majčinstvu.

Mileva Einstein bila je prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zuerichu. U vanbračnoj vezi s Albertom rodila je kćer koja je ili umrla ili su je dali na usvajanje; u braku sklopljenom 1903. imali su dva sina. Godine 1914. Mileva je s djecom odselila iz Zuericha u Berlin, a 1919. su se rastali. Albert je do kraja života skrbio za djecu, a Milevi je prepustio i sav novac od Nobelove nagrade koji je dobio 1921.

Drakulić je zanimalo kako je žena koja je bila predodređena za velike znanstvene dosege postala žrtvom jedne goleme tužne prtljage, koju je nosila od najranije mladosti pa sve do smrti, a kojoj su se s vremenom samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja druge djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađeg sina, koji je obolio od šizofrenije.

Roman je strukturiran kroz pet poglavlja, pet vremenskih isječaka smještenih unutar razdoblja od 1914. do 1933. koji nose naslove po lokacijama gdje se Mileva u tom času nalazi – kuhinja, vlak, bolnica, balkon i sanatorij – a sve što je prethodilo tome vremenu dano je u nizu retrospektiva ispisanih u formi Milevinih prisjećanja.

Einstein lišen ružičastog pop-celofana

"U romanu sam nastojala pokazati i sve Milevine 'drugosti'", kazala je Drakulić, jer ona je mlada žena koju u ono vrijeme podržava otac, što nije bilo baš uobičajeno; žena rođena hendikepirana – Mileva je šepala – i koja se i time osim svojim obrazovanjem bori protiv čitavog društva, a koja na koncu bez obzira na svu svoju genijalnost, nije uspjela diplomirati.

Sve je materijale dobila posredno, saznala iz svjedočanstava drugih, jer sama Mileva nikad ništa nije stavila na papir, kazala je.

"U tom romanu, kao i u prethodna dva, postoji biografski okvir, odnos biografskog i literarnog je takav da su podaci tamo, svi ih manje-više znaju, ali ja sam fikcionalizirala, odnosno dramatizirala njihove osjećaje", istaknula je Drakulić. Taj roman nije čak ni biografski roman, jer se bazira samo na nekoliko uporišnih točaka sadržanih u nekoliko godina – 1914., 1916.-19., 1925. i 1933., napomenula je.

Anera Ryznar s Katedre za stilistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta istaknula je kako samom Albertu u romanu nije ustupljen prostor za govor, on se pojavljuje samo posredno kroz Milevina sjećanja i impresije.

Iako i Alberta treba promatrati kao čovjeka svojeg doba, a u tom se smislu on ne izdvaja od standarda, taj roman temeljito mijenja našu percepciju o njemu, napomenula je.

"Poderan je ružičasti pop-kulturni celofan u koji je Einsteinova slika danas omotana. Taj je roman prava Milevina priča koju možemo čitati kao nastojanje da se ozvuče svi potisnuti, obespravljeni, zabranjeni ženski glasovi i da se napokon pred našim očima utjelovi ta nevidljiva žena koje je društvo žrtvovalo u ime genija i napretka koje on donosi", poručila je.

Slavenka Drakulić (1949.) istaknuta je književnica i publicistkinja. Napisala je dosad trinaest knjiga, prevedenih na više od dvadeset jezika svijeta. U svojim se publicističkim djelima uglavnom bavi postkomunizmom i ratom, a njezina knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj.U književnim je dijelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi, među kojima se izdvajaju "Hologrami straha" (1987.) i "Mramorna koža" (1995.). Njezine tekstove objavljuju istaknuti svjetski mediji kao što su The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review of Books, The Guardian Eurozine i drugi.