Na pitanje kakav je život za nju danas, u odnosu na 17 godina ranije kad je gostovala prvi put u emisiji Nedjeljom u 2, odgovorila je da je bolji.

'Zato jer sam tada, par mjesecu nakon gostovanja, dobila novi bubreg. Od anonimne donorice. Naravno, knjigu sam napisala isti čas, htjela ne htjela. Istražila sam kasnije slučajeve, njen, ali i druge, tog altruističnog, dobrovoljnog, anonimnog donatorstva. Nastavila sam pisati. Napisala sam 6, 7 ili 8 knjiga. Za mene je život od tada bio bolji, a kakav je generalno... pa svašta se i tu događalo', rekla je na početku emisije književnica i novinarka Slavenka Drakulić u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2.

Objasnila je što za nju znači da je pisanje moranje.

'Samo sam par godina kada sam bila profesorica u gimnaziji prestala pisati. Nakon toga sam odmah nastavila. Mislim da čovjek ne treba pisati ako baš ne mora. Novinar, naravno mora profesionalno, ako je odabrao to za profesiju. Meni je novinarstvo bilo neizmjerno važno za ovaj drugi rad, spisateljski, jer te nauči disciplini. Što je najvažnije. To svi znamo i to je toliko banalno. Uvijek je 95 posto rada i to malo talenta. Disciplina i koncentracija dolaze od novinarstva. I ja se nikad nisam prestala time baviti niti sam to željela. U tom smislu moranje, rekla je.

Prisjetila se i svojih dana kad je predavala kreativno pisanje.

'Kad sam ja svojedobno predavala kreativno pisanje uvijek sam govorila: 'Nemojte pisati ako nemate stvarno neku jaku potrebu da pišete, nemojte, jer vam se u krajnjoj liniji ne isplati'. Ima vrlo malo pisaca na svijetu kojima se to stvarno isplati, u financijskom smislu ili slave, ili čega. Inače ja mislim da je bolje raditi u banci, na sudu, biti profesorica, jer za ovo mora biti neki drugi motiv. S druge strane vidim da ima puno mladih pisaca, iako su honorari mali, znači nešto u tom moranju ima', naglasila je Drakulić.

Rekla je da ne vjeruje u pisanje kao misiju.

'Umjetnost je jedino područje ljudske slobode i da treba biti oslobođeno od moranja. Međutim, ako to utječe na tebe da ti mijenjaš svoj život, to je druga priča. Za mene je književnost nešto što mora ostaviti neki talog, neki trag. Ne mora artikuliran ni definiran, ali nešto u meni mora ostati od toga što sam pročitala i to je onda važna i dobra knjiga', kazala je. Smatra da se promijenila cijela kulturna paradigma od pisane riječi ka vizualnom.

'Kompletna nova tehnologija ljude vodi u vizualno. I mene zanima na koji način će to utjecati na književnost, hoće li biti isto ili različito? Na koji način će tehnologija utjecati na mozak, na djecu? O tome već postoji puno, puno istraživanja. To mi se čini strahovito zanimljivim područjem', istaknula je.

'Svi danas u ruci imaju neki 'gadget'. Pamćenje se mijenja. Ja danas ne znam nijedan broj više napamet', rekla je. Ta kulturna paradigma određuje, pisanje, kulturu, sve danas, dodala je.