Kultni film "Maratonci trče počasni krug" Slobodana Šijana po predlošku Dušana Kovačevića dobio je u utorak navečer svoju hrvatsku kazališnu inačicu premijerom istoimene predstave u režiji beogradske redateljice Ive Milošević u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh.
Komad prisutan u kolektivnoj svijesti domaće publike ponajprije po slavnome filmskom predlošku iz 1982. crna je komedija u čijem je središtu poruka o uzaludnosti individualne pobune u svijetu okamenjenih odnosa patrijahalnog modela paranoidnog sustava jednoumlja.
Milošević je dramu, izvorno smještenu u vrijeme kada je komad pisan 1972., vremenski postavila u sadašnje vrijeme, u Beograd današnjice, u čiji se suvremeni trenutak dobro uklapa Kovačevićeva kritika svijeta u kojemu vlada plemensko, patrijahalno društvo glumljene demokracije i ispunjavanja formi bez obzira na sadržaj.
Priča je poznata, a u njezinom je središtu obitelj Topalović, koju čine sami muški članovi – 126-godišnji Maksimilijan (Vilim Matula); Aksentije, 102 (Elizabeta Kukić); Milutin, 79 (Nikša Butijer); Laki, 44 (Hrvoje Kečkeš) i Mirko, 24 (Luka Petrušić), te najstariji Pantelija, koji se ne pojavljuje, ali je njegova smrt jedna od tematskih okosnica komada.
Pogrebnici, vlasnici obiteljskog biznisa pokrenutog davne 1915., oni se uglavnom bave preprodajom ponovno iskopanih lijesova. U tome im pomaže Bili Piton (Filip Detelić), koji lijesove iskapa i dostavlja.
Na jednoj se razini komad bavi pitanjem morala u svijetu koji dopušta da ta i takva obitelj, kojoj je borba za moć, novac i seksualnu dominaciju jedina motivacija, bude jedan od stupova društva; obitelji kao sustavu "u malom", osnovnoj jedinici društva, uz kritiku činjenice da tim društvom vladaju stari, onemoćali foteljaši, okamenjeni na svojim pozicijama.
Na drugoj razini, u najmlađem članu obitelji Mirku, koji se od početka nastoji od takve obitelji distancirati, da bi na kraju upravo on postao njezin novi predvodnik, to je i priča o nemoći pojedinca nasuprot totalitarizmu jednoumnog sustava, o uzaludnosti njegove borbe.
U ženama je Kovačević pronašao idealnu metaforu za "opasnost izvana" koju po svaku cijenu treba iskorijeniti, otkloniti, neutralizirati. U komadu ih se mahom tek spominje, a samo su dvije i fizički prisutne – Kristina (Maja Posavec), koja se pokazuje kao bezvoljna marioneta koja služi kao projektivno platno za tuđe emocije, te Olja (Mia Anočić-Valentić), sluškinja kod Topalovićevih, koja upija seksualnu neiživljenost muških aktera i kroz koju na kraju eksplodira rađanje Mirkovog zla.
Glume još Tarik Filipović, koji utjelovljuje Đenku Đavola, i Ivan Đuričić (pregaženi čovjek).
Kovačevićeva je priča vrlo slojevita; svevremensko plemensko društveno određenje transponirano na jednu obiteljsku situaciju očituje se na brojne načine – kroz borbu za premoć unutar jasno definirane hijerarhije; patološko nadmetanje muških članova obitelji; seksizam, dominaciju jačih nad slabijima, s porukom da slobodna volja kao takva ne postoji, a da je preživjeti jedino moguće usvajanjem nametnutih obrazaca ponašanja.
Scena je posve ogoljela – parket, teške satenske zavjese i jedan raskošni luster, koji stvaraju iluziju bezsadržajnog građanskog salona – a djelo je Gorčina Stojanovića, koji je i oblikovatelj svjetla.
Tekst je na hrvatski prevela Dora Delbianco, koja potpisuje i dramaturgiju, a za masku je odgovorna Marija Bingula.
