Nikša Sviličić, aktualni ravnatelj Audiovizualnog centra, dokazao je da bi za njegova ravnanja središnjom kinematografskom institucijom filmovi mogli postati autorski 'one-man show' budući da je u svojem igranom prvijencu potpisan kao redatelj, scenarist, producent, montažer, glumac i autor glazbe.

I uistinu, svega toga pomalo ima u Sviličićevu filmu. Uz glavne likove – lokalnog poštara koji otvara pisma svojih sumještana igrajući se 'big brothera' i doseljenu tajanstvenu ljepoticu – mjesnom rivom šeće se niz više ili manje uspješnih epizodista, stvarajući tek dijelom zabavnu, a uglavnom stereotipnu sliku navodno samodostatnoga načina života. Film tako funkcionira u svom prvom dijelu, odnosno dok se ne zakotrlja ljubavna priča osmišljena i ostvarena istovjetno solidno, uz pristojne nastupe Dolores Lambaše i Vedrana Mlikote.

Najveći problem filma je Sviličićeva režija. Ispravno procijenjući da su jadranski otoci nedovoljno iskorišteni u hrvatskoj kinematografiji, Sviličić nerijetko ide u drugu krajnost – slikopisne razglednice pitoreskne Komiže ovdje nam se predočavaju kao neotkriveni biser Dalmacije, iako svi znamo da je Komiža već odavno bitno turističko odredište.

Ovom nefilmskom prigovoru dodat ćemo još nešto što nema veze s filmskom umjetnošću te ćemo film toplo preporučiti onim saborskim zastupnicima što su prije par dana digli ruke za Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. A što se samog filma tiče – mislili smo da će biti i gore, na kraju je moglo i bolje.