Najaktualniji primjer nedavno otkazan mjuzikl 'Monty Python's Spamalot', koji je Gradsko kazalište Komedija zbog recesije prolongiralo 'za neka bolja vremena'.

S istim problemima susreće se većina hrvatskih kazališta, koji na razne načine pokušavaju pokrpati rupe u budžetu, prosječno deset posto manjem od prošlogodišnjeg. I dok su neka kazališta, shodno recesiji, uvukla trbuh i osjetno prorijedila premijere (pitanje je koliko opravdano), druga su u predstave, paradoksalno, utukla velike sume novca, a igraju ih tek nekoliko puta po sezoni, poput zagrebačkog HNK-a i njegova 'Kraljeva', koje je ove sezone odigrano tek dvaput.

Teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić smatra da, bez obzira na tanji budžet, nema suvišnih predstava, a problem ne vidi u stručnom, nego u političkom vođenju kazališta. 'Ako pogledamo budžete za tekuću godinu, ponovo najviše novca dobiva HNK u Zagrebu, i to za repertoar koji nije zadovoljio ni publiku ni kritiku, niti je imalo zainteresirao međunarodnu zajednicu, jer poznato je da HNK-ove predstave desetljećima ne dobivaju pozive ni na kakve međunarodne festivale. Paralelno s tim, pripadnici nezavisne scene, kao što su Boris Bakal, Vilim Matula, Goran Sergej Pristaš, Ivana Sajko, Anica Tomić, Jelena Kovačević ili Borut Šeparovićunatoč svim priznanjima, dobivaju minimalan ili nikakav novac', izjavila je Govedić za Globus

Kazališni kritičar Igor Ružić moguće rješenje problema praznijih džepova, ali i kvalitativnog siromaštva hrvatskog kazališta vidi u spoju suprotnosti. 'Ključ spasa kvalitetna je sinergija konvencionalnog i mainstream kazališta s jedne strane i eksperimentalnog, odnosno istraživačkog s druge. Dajte Damiru Bartolu Indošu da radi pokret u operi HNK. Spojite HNK i Teatar ITD', rekao je Ružić u razgovoru za tportal, dodavši da je trenutačno najbliža tom modelu Dubravka Vrgoč koja 'na istoj sceni ZKM-a postavlja mainstream predstave i Ivanu Sajko s njezinim projektima.'

Osim spajanja tek naizgled nespojivog, Ružić smatra da je nužno restrukturirati poziciju glumaca. 'Najbolja solucija bila bi kazališta bez ansambla, odnosno da se glumci uzimaju po projektima. Neka budu gradski zaposlenici, što su i sada, jer ih kao zaposlenike gradskih kazališta plaća Grad, i neka šeću od projekta do projekta, plaćeni shodno rezultatima.'

Na tom tragu smatra dobrom idejom da Hrvatska ima jedan pokretan nacionalni ansambl, koji bi gostovao u nacionalnim kazališnim kućama, koju je iznio profesor Boris Senker u vrijeme ministra kulture Antuna Vujića. Naime, u svjetskim okvirima, na svakih četiri milijuna stanovnika dolazi tek jedna nacionalna kuća dok ih je kod nas čak četiri, što sve praznijim kazališnim džepovima nikako nije od koristi.