Platonov ili Drama bez naslova' možda je predug i početničkim boljkama opterećen dramski tekst, ali je kao predložak gotovo savršen. Riječ je o autorov prvijencu, s kojim je doživio sasvim čehovljanski neuspjeh, ali koji je istodobno prepun skica što će u kasnijim djelima velikana dobiti zasluženu razradu i slavu.

Savršen je i zato što se s njim može raditi sve što se hoće, jer kraćenje je upisano u sam odabir, kontekstualizacija je ostavljena redatelju na volju, a prepoznatljivost zagarantirana, kako u čehovljanskim omjerima tako i šire. Provincijalna ljubav i čežnja, igranje svojim i tuđim životima, galerija pozadinskih likova koji kroz smijeh izazivaju suze i obrnuto, bezočni rani kapitalizam koji uništava carističku arkadiju... Sve je to dobra podloga za dramu pa ako je Čehov na početku karijere s njom i propao, Dramsko kazalište Gavella imalo je dovoljno razloga misliti da neće.

Slovenski redatelj Samo M. Strelec, koji je u Gavelli već ostavio 'Četvrtu sestru' i 'Duh', zato i nije imao previše posla. 'Platonov' je mogla biti i uredna historijska razglednica, kao i prilika za intenzivnije čitanje klasika.

Radikalnija opcija ipak nije bila redateljev put, nego tek osuvremenjivanje kazališne slike pa se radnja zbiva u bazenu bez vode, metafori toliko očitoj da je o njoj dosadno i govoriti, ali ju je malo lakše dva i pol sata gledati. Sudeći i po glumačkim interpretacijama, redatelj je samo dao okvir, uključujući i onaj glazbeni – od Opusovog evergrina 'Life is Life' do malo i previše ziheraškog izbora pjesme 'Hurt' Johnnyja Casha u finalu. Strelec kao da je htio predstavu koja će zadovoljiti sve ukuse, i ljubitelja klasike i poklonika 'noviteta' te privući i nešto mlađu publiku od pretplatničke.

U njoj, međutim, istinski uživaju tek pasionirani rješavači križaljki i gledatelji televizijskih kvizova, pogađajući u kojoj je sve kasnijoj drami Čehov iskoristio određeni motiv.

Uživaju u njoj donekle i nostalgični kao i nekritični poznavatelji ansambla DK Gavella, jer većina se njegovih članova ovdje pokazala u najboljem i najuobičajenijem svjetlu. Filip Šovagović i Ranko Zidarić na sceni su ponovno uspješno samo – oni, Sven Šestak ponovno primjereno odrađuje svoju ulogu, Ivana Bolanča i Dijana Vidušin patnji i strasti pokušavaju dati treću dimenziju, ali ih uvijek nešto omete, a Hrvoje Klobučar se simpatično zanosi u ulozi infantilnog zaljubljenog muškarca kojeg nešto više supruge zanima maketa helikoptera na daljinsko upravljanje. Zato primat u ovoj predstavi, energijom, intenzitetom i prisutnošću, nose Bojana Gregorić Vejzović i, najviše, Janko Rakoš. U prvom dijelu ona pokazuje da joj stoje apartne role, ali samo one bez dramskih vrhunaca, dok kad dostigne pravu temperaturu on zaslužuje i bitno veće uloge.

Kad je već sve tako zadano, jedini pravi pomak glavni je zadatak naslovnog lika, antiheroja danas vjerojatno i aktualnijeg nego u vrijeme nastanka. Ujedno, u njemu leži i glavni razlog zašto ovaj rani Čehovljev rad zaslužuje biti na pozornici i više od kasnijih remek-lektira.

S treće strane, ovo je prva velika i važna dramska uloga glumca od kojeg se puno očekuje iako još uvijek nije jasno je li on veći teret svome talentu ili je situacija obrnuta. Živko Anočić Platonova igra kao da mu je sve svejedno, bez zanosa, ali ne i bez znoja. Utoliko je istodobno vjeran ulozi i scenski repetitivan, na trenutke čak i nezanimljiv. Slavonski naglasak i 'bećarski' stav su mu već zaštitni znaci i dokaz uspješnog pretvaranja mana u prednosti i funkcionirali su kao zabavni odmak u repertoarima kazališta EXIT, KNAP i Trešnja.

U Čehovu, čak i kad jest novovjeki kakav je ovaj Strelecov, ta je ljuska prozirna. Ona može biti jasni znak onoga što bi Platonov svojom neodlučnošću, indolencijom i egoizmom mogao biti, ali kao scenska razrada ipak je plošnija od ionako ne do kraja definiranog protagonista. Stoga odluka da upravo ovaj projekt bude veliki Anočićev izlazak u prvi red ansambla nije toliko pogrešna koliko je pogrešna njezina ovako 'slobodna' realizacija.

'Platonov' nije prazan ni nezanimljiv, nego realni odjek onoga koliko domaće kazalište danas može. Sa slovenskim redateljem u gostima postignut je standard ispod kojeg ne bi trebalo ići, ali je još opterećen domaćim posebnostima. Da je ovakva predstava gostovala na Festivalu svjetskog kazališta, prošla bi puno bolje, jer ima sve sastavnice hita, osim one osnovne.