Tadićeva samostalna izložba 'Visions of the City' u njujorškoj galeriji ATM okuplja njemu dobro znane motive: gradske ulice, scene iz barova, ulične svirače, sumnjiva autobusna stajališta. Mnogo je tu noćnih scena prepunih svjetla velegrada, ali i onih u sumrak, kada se grad veličine New Yorka može nakratko učiniti i romantičnim. Dok neki od prizora ostavljaju stripovski dojam, drugi se doimaju animiranima, kao da je riječ o arkadnoj igri, a svima im je zajednička noir atmosfera koja nam Tadićev New York donosi u nimalo romantiziranom kontekstu.

O njegovom prvom solo showu u New Yorku porazgovarali smo sa slikarom nekoliko dana uoči zatvaranja izložbe.

Stipane, čestitamo vam na samostalnoj njujorškoj izložbi! Možete li našim čitateljima predočiti ATM galeriju u kojoj vaša izložba "Visions of the city" traje do 31. srpnja?

- Hvala vam! ATM galeriju vode Will Leung i Bill Brady. Galerija je otvorena 2001., promijenila je nekoliko lokacija po New Yorku, onda su je iz nekog razloga zatvorili na nekoliko godina, ali ponovno otvorili 2020. godine za vrijeme pandemije. U galeriji izlažu mlade umjetnike, kojima je često to prvi solo show u New Yorku. Osim mladih, a to mi se jako sviđa, znaju izložiti i već afirmirane umjetnike, kao što je npr. show od Namio Harukawe, japanskog crtača, kojeg su izložili početkom ove godine. To je bio više kao muzejski show, na kojem se ništa nije prodavalo. Ali odličan je osjećaj izlagati u istoj galeriji, gdje su bili Harukawini crteži. Stil izložbi koje pokazuju u tom prostoru je dosta zanimljiv i više-manje se svodi na ukus Willa i Billa.

Kakav ciklus slika ste priredili za ovu izložbu, koliko ih je ukupno i možete li reći koliko ste na tim slikama radili? Jeste li radili sve slike ispočetka ili ste pokazali i neke koje su već bile gotove?

- Za ovaj ciklus sam napravio nastavak na temu kojom se već bavim jednu, dvije godine, a to su urbane scene New Yorka po noći. Sve slike su nastale 2022. godine, a rad sam započeo otprilike u 11. mjesecu prethodne godine. Na izložbi je bilo izloženo 13 slika, neke su velikog formata, 200cm visoke, a ima i 6 ulja na staklu, s kojima se referiram na naše naivno slikarstvo na staklu, ali s motivima New Yorka.

Vidimo kroz neke fotografije koje ste objavljivali na društvenim mrežama, ali i iz samog naziva izložbe, da vas interesiraju i dalje urbani, gradski motivi. Policajci, birtije, sumnjiva mjesta, autobusna stajališta... Što vas privlači ovim urbanim motivima, vrevi i životu (vele)grada?

- Nekako me oduvijek privlačila takva umjetnost, čak i u povijesti. Umjetnost koja u sebi ima određenu vrstu socijalnog komentara, kritike. New York je grad u kojem se socijalne razlike vide na očigled i on vrvi od svakakvih kontradikcija. Dosta dugo sam želio raditi takve, baš jako urbane slike, pa mi je život i iskustvo u New Yorku dopustilo da se uhvatim u koštac s time. Također, bilo mi je bitno baviti se situacijama u kojima se trenutno nalazim, i pokušati to iskoristiti kao inspiraciju. Nekako sam do sada uvijek radio retrogradno, doživljaje iz prošlosti, iz djetinjstva itd. Ali u ovim zadnjim serijama pokušavam raditi i baviti se stvarima koje mi se događaju u sadašnjem trenutku. Činilo mi se da je to dobar način da od svojeg boravka u NYC učinim kompaktan ciklus slika što još do sada nikad nisam napravio u ovom razmjeru. Isto tako, mogu iskoristiti povijesno i estetsko bogatstvo koje New York ima, i dozvoliti da mi to utječe na stil slikanja.

Kako je izgledala vaša komunikacija s galeristom tijekom pripremanja ove izložbe? Je li oni aktivno sudjeluju u procesu pripreme izložbe?

- S Willom sam se viđao redovito i dosta smo komunicirali, ali više frendovski. On me podržavao u svemu što sam htio i jedino što mi je rekao je da pokušam napraviti je: "A body of work". Što bi značilo nešto poput "serije radova". Ja nisam nešto pretjerano pazio da mi slike imaju jedan narativ, već sam opušteno skakao s teme na temu; naravno pod okriljem njujorških motiva. Kada smo postavljali izložbu, tu je onda Bill bio odličan, i skupa smo napravili cijeli postav, i kako to biva, serija odjednom djeluje jako kompaktna i isplanirana cjelina.

U veljači 2021. godine izlagali ste u njujorškoj galeriji Mucciaccia, uz još jednu umjetnicu, Kati Vilim. Kako je prošla ta izložba, je li ona bila važna i za vašu samostalnu izložbu koja je upravo u tijeku?

- Izložba u Mucciaccia galeriji je bila ključna za ovu izložbu u ATM galeriji. To je bila prva prilika da se pokažem publici u New Yorku i iskoristio sam je maksimalno. Pozvao sam sve prijatelje i profesore s faksa, sve ljude koje znam. Iz toga je onda proizašao kontakt s Willom, preko jedne prijateljice Kyoko Hamaguchi, koja je moja frendica i odlična umjetnica. Ona je postala moj rad na svoj story, na što se Will totalno oduševio i odmah mi ponudio suradnju. Osim toga, izložba u Mucciacci je prošla odlično. Nalaze se u Chelseau, tako da je puno slučajnih prolaznika vidjelo izložbu, što u New Yorku jako puno znači. Još je i Saša Bogojev u Juxtapoz magazine objavio članak o izložbi, što mi je također puno pomoglo i podiglo cijelu izložbu na novi nivo.

Kako je izgledalo to otvaranje izložbe "Visions of the city"? Kako znamo, u New Yorku se stalno nešto dešava. Kako privući ljude na event?

- Otvorenje je bilo baš odlično. Puno ljudi je došlo, mojih prijatelja, ali i ljudi koji redovito dolaze na otvorenja ATM galerije. Galerija je na Henry Streetu, u Chinatownu, gdje ima još 4-5 galerija, tako da ljudi tamo znaju izlaziti i super je mjesto. Na samom otvorenju, oko 9 sati je moj prijatelj Camilo Angeles, flautist iz Perua odsvirao svoju improvizaciju ispred galerije, i to je baš bio epski moment. Na otvorenju je bilo i puno ljudi iz Zagreba. Poklopilo se da je hrpetina naših ljudi tada bila u New Yorku, radi NYC NFT eventa, pa sam ih upoznao slučajno i došli su svi na otvorenje. To je bila većinom ekipa iz Novog Zagreba, uključujući i Vladu, jednog mog starog frenda iz Zapruđa, tako da je cijelo otvorenje dobilo jedan dosta dobar novozagrebački štimung. A ljude nije teško bilo privući na takav event, poslao sam pozivnicu na sve moguće adrese, objavljivao redovito na Instagramu, i to je sve.

Pretpostavljam da ste prodali nešto slika tijekom te posljednje vaše izložbe. Tko u New Yorku kupuje autore mlađe generacije?

- U New Yorku je prodaja možda čak i primarna stvar. Tržište umjetnina je ovdje na svojem vrhuncu, i teško je sada izdvojiti koja društvena skupina točno kupuje umjetnost. Koliko primjećujem, to su većinom kolekcionari koji su vezani uz određenu galeriju, ljudi koji redovito kupuju sa svake izložbe od galerije, oni vjeruju ukusu galerista i tako grade kolekciju. Ponekad su to i ljudi koji nikada nisu kupili sliku, i samo žele imati jednu doma na zidu. Ali, mogao bih reći da je to dosta rijetko. Što je bolja galerija, to su bolji i odgovorniji kolekcionari koji kupuju od te galerije. Npr. od Mucciaccia galerije većina klijenata je u Italiji, pa je bilo i malo teže prodati. Ali ATM su vrlo lokalni, i dobro povezani u gradu, tako da imaju jako dobre kolekcionare koji ih prate.

Možete li kao umjetnik u New Yorku funkcionirati bez agenta, ili je on ključan za pristup u poznate galerije? Kakvu ulogu u svemu imaju društvene mreže i (samo)promocija?

- Nisam do sada čuo za agenta, osim u književnom svijetu. Samostalno pristupanje galeriji može doslovce značiti kraj karijere, to je najgora stvar koju možete kao umjetnik sami sebi napraviti. Galerije vrlo aktivno prate društvene mreže, prvenstveno Instagram. I većinom se vama javljaju prve. Ja sam bio po dosta tih društava i otvorenja, i preko regularnog networkinga, i upoznavanja, nekako teško dolazim do dobrih kontakta, ili ikakvih prilika. To mi je čak i dobro, jer mogu druženja po vani držati neformalno i ne razmišljati o tome tko je tko. Ali, zato najveći fokus stavljam na kvalitetu rada i na društvene mreže, u smislu da uredno i redovito objavljujem slike. Kada vas zaprati neka dobra galerija na Instagramu, to jako puno znači, i samo je pitanje vremena. Ako im se sviđate, mogu vas pozvati na neki group show. Nakon toga slijede neka druženja, posjeti studiju itd. Kroz to na kraju dobijete solo show, ili sudjelovanje na art fairu itd.

Vi ste godinama ranije studirali u New Yorku, na poznatom sveučilištu Columbia. Koliko se taj grad, i vaš doživljaj tog grada, promijenio u ovom razdoblju?

- Bilo je dosta zahtjevno istovremeno savladavati novi grad kakav je New York, zajedno sa zahtjevnim sveučilištem kakva je Columbia. Volio bih da sam imao godinu dana da se aklimatiziram u grad, kako bih imao manje stresa za vrijeme tog studiranja. Columbia je u Harlemu, tako da mi se to jako urezalo u pamćenje i prvi dojam grada. Pozicija takve elitne institucije, s bogatašima koji tamo studiraju u kontrastu sa siromašnim stanovnicima Harlema; to je baš bilo teško za probaviti. U tom smislu je bila dobra lekcija i puno sam tamo naučio o američkom društvu.

Što vam je najbolje kod života i stvaranja u New Yorku, vidite li se i nadalje u tom gradu? Postoji li opcija povratka kući?

- Najbolje kod New Yorka je to što imate priliku vidjeti vrhunski i uvijek novi sadržaj iz sezone u sezonu. Točno naučite pratiti te tokove, trendove i vidjeti pred očima kako se to mijenja. Otkada sam ovdje, doživio sam baš nekoliko velikih struja u umjetnosti i u društvu. Kao što su BLM, Cancel Culture, veliki boom figuracije, izložba Hilme Af Klint itd. Također, ovdje stvarno puno više radim nego što sam radio u Zagrebu. Nekako sam se disciplinirao i slikarstvo mi popunjava doslovce 90% života, dok je u Zagrebu je to bilo oko 50%. Ljudi u New Yorku su također dosta kritični (iako ne nužno direktni) i preko toga shvatite što je dobro i što nije dobro kod vlastitog rada i tako se onda umjetnik isprofilira. Mislim da je New York savršen za neki drill, koji je meni trebao da se oslobodim i pronađem svoj stil. A u vezi povratka, mislim da u idealnom smislu dolazim natrag u Hrvatsku kada uspostavim dovoljno čvrste kontakte ovdje u New Yorku. To je nekako plan, ali to je plan svima, tako da ćemo vidjeti.

Osjećate li se zbog tog života u dalekom gradu dijelom hrvatske kulturne scene, ili su vaši obzori odavno širi? Nedostaje li vam vaš jezik, kultura?

- Definitivno mislim da sam dio naše kulturne scene, pa makar samo online. Dosta mi je bitno to što komuniciram kao hrvatski umjetnik na njujorškoj i međunarodnoj sceni. Mislim da je bitno za nas da se napokon riješimo tih tvrdih granica, i da se povežemo s Europom i svijetom. Jako mi nedostaju naša kultura i jezik, ali družim se ovdje s Hrvatima dovoljno, pa mi je super. Također, stalno netko dolazi u posjetu, meni, prijateljima, ili općenito turistički. Tako da sam uvijek okružen s nekim Hrvatima. Nisam bio u Hrvatskoj sad već dvije godine, nikad nisam toliko izbivao, i jedva čekam da sada u 8. mjesecu da odem malo na more, i da se provedem u Zagrebu s ekipom.

Kako ovih dana izgleda kulturno-umjetnički život New Yorka, što ste ili koga zapazili, posjećujete li često izložbe kolega?

- U vizualnim umjetnostima se kulturno-umjetnički život većinom vrti oko otvorenja izložbi. Tako da većinom četvrtkom, ili petkom odlazim na otvorenja od frendova, nakon čega izađemo van, i bude uvijek super. U zadnjih nekoliko godina se dosta galerija otvorilo u kvartu Tribeca, što je postao kao neki novi Chelsea. Tamo se sada većinom događaju ta otvorenja mladih umjetnika. Chelsea, sa svojim ogromnim galerijama, kao što su Hauser&Wirth, Gaugosian ili Zwirner, je postao kao neki veliki muzej. Ja većinom izlazim tamo negdje oko Chinatowna i Lower East sidea, i te galerije posjećujem. Ima tih nekih dijelova koji me podsjećaju na Mediku u Zagrebu, tako da volim na takva mjesta izlaziti.

Što je iduće za vas na umjetničkom planu?

- Sljedeće imam grupnu izložbu u Hong Kongu, što me jako veseli. Nakon toga imam nešto u Parizu, što me također veseli, da malo opet u Europi izlažem. A 2023. ću imati solo show u James Fuentes galeriji, i to će biti sljedeća, možda čak najozbiljnija izložba do sada. To je dosta značajna i dobra galerija, i morat ću se dobro potruditi i napraviti hrpu novih slika.

Možemo li očekivati u dogledno vrijeme vašu samostalnu izložbu u Zagrebu?

- Samostalna izložba u Zagrebu planirana je za zimu 2022. u Galeriji Račić, tako da ću onda i na Božić doći doma. Na toj izložbi ću izložiti čim više svojeg njujorškog ciklusa i pokušati isprezentirati neki "timeline" mog boravka u New Yorku. Po sliku ili dvije iz svakog perioda, od Columbije do Chinatowna.