Za one koji na godišnji odmor prvenstveno gledaju kao na putovanje, i to ne samo od klimatiziranog stana u gradu do osunčane plaže u Dalmaciji, savršeno štivo predstavlja knjiga Davora Rostuhara 'Degustacija slobode' (nakladnik je Klub za ekspedicionizam i kulturu). Rostuhar je jedan od najboljih hrvatskih suvremenih putopisaca, koji ispunjava oba ključna uvjeta tog zanimanja: putuje mnogo i daleko, ali – još važnije – o tome itekako dobro zna pisati.

Putovanje je za Rostuhara čin otkrivanja, nove kulture, krajolika i općenito mjesta na ovom planetu, ali i samoga sebe, a 'Degustacija slobode' predstavlja njegovo esejističko razmatranje svega toga. A kako je riječ o čovjeku i putopiscu koji se probijao kroz prašume i pustinje i kojemu opasne ekspedicije u nekoliko  preostalih doista divljih kutaka svijeta nisu nepoznata stvar, 'Degustacija slobode' je ujedno i knjiga o ekstremima, kao svaka prava knjiga o slobodi.

O slobodi, samo na potpuno drugačiji način, piše i slavni Slavoj Žižek u svojoj fascinantnoj knjizi 'Živjeti na kraju vremena' (Fraktura), čije 624 stranice zainteresiran čitatelj može protrčati u nekoliko dana. Iako se čini kao vrlo loša ideja otići na ljetovanje sa Žižekom pod rukom, 'Živjeti na kraju vremena' je lako čitljiva, duhovita i ponekad opasna knjiga, koja uza sve to nudi i priliku intelektualnog poziranja na plaži. U svakom slučaju, može i poslužiti kao dobar izgovor za započinjanje razgovora i uvod u moguću ljetnu romansu. No, dok ćete svojeg jednokratnog partnera ili partnericu vjerojatno brzo zaboraviti, Žižekove provokativne analize – napisane većinom razgovornim jezikom i uz mnošto zabavno-zastrašujućih primjera – ostaju u glavi duže od jednog godišnjeg doba.

Sličan efekt, ali na emocije, a ne na intelekt, ima zbirka priča 'Legenda o samoubojstvu' (OceanMore) američkog autora Davida Vanna. Vann se u ovoj duboko osobnoj knjizi bavi misterioznim suicidom vlastita oca, koji je ovaj počinio kada mu je sin bio na pragu puberteta, i to otišavši sam na izlet na Aljasku. Središnja priča knjige zove se 'Otok Sukkwan' i opisuje dječakove reakcije i uznemirujuće ponašanje nakon očeva samoubojstva, te zauzima oko dvije trećine knjige, a okružuje je pet novela koje doprinose atmosferi napetosti i straha. U svakom slučaju, američki kritičari su oduševljeni Vannovom knjigom, čije čitanje dovodi do usijanja, što se savršeno uklapa s toplotnim udarima koje ovo ljeto donosi.

Ljeto je i vrijeme glazbenih festivala, kojih u Hrvatskoj ima sve više (i to sve boljih!), pa se kao savršeno usputno štivo za ljubitelje muzike i hipstere željne informacija nameće 'Tamna strana rocka' (Naklada Ljevak i Menart) britanske novinarske legende Nicka Kenta. U ovoj knjizi Kent se pita gdje je granica između genijalnosti i ludila, čega definitivno nije nedostajalo tijekom vrhunaca rock muzike šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi (anti)heroji su bivši frontmen Pink Floyda Syd Barrett, te umjetnici poput Iggyja Popa i Davida Bowieja. Njihove tamne strane su ujedno i najsvjetliji trenuci pop muzike, koju su zadužili albumskim remek-djelima kao što su prva dva albuma The Stoogesa i manje-više sve što je Bowie snimao od sedamdesetih. Kent je očito velik obožavatelj, ali i humanist, koji bez osude analizira i otkriva kako se strašne osobne traume pretvaraju u bezvremensku glazbu.

O tome nešto zna i Damir Avdić, 'bosanski psiho', koji je nakon nekoliko furioznih albuma odlučio svoju poetiku pretočiti i u roman. 'Tiket za revoluciju' (Algoritam) nudi na jednom mjesto sve ono zbog čega se Avdića obožava ili mrzi: eksplozivnost, pretencioznost, sirovost, površnost, vječnu skepsu prema bilo kakvim utopijskim ideologijama, rijeke alkohola i razgovore u kojima se potresno istiniti uvidi miješaju s duhovitim doskočicama i mlaćenjem prazne slame. Zaplet romana je jednostavan – pripovjedač treba uskoro postati otac, što znači i da treba zaraditi, ali prije nego se upusti u aktivnost koja je stvorila čovjeka, on se povlači s društvom u birtiju, da čovjeka malo i razgradi. Savršena knjiga za neprilagođene i marginalce u nastajanju, dakle sve širi sloj društva, čiji nihilizam Damir Avdić sjajno artikulira.

Nihilizma, samo potpuno druge vrste, ima u satiričnom romanu Thomasa Glavinica, Austrijanca hrvatskog porijekla, koji se u 'Putovanju u ime Gospodnje' (Edicija Božićević) odlučio pozabaviti najprofitabilnijim biznisom u Hercegovini – Međugorjem. Glavinic se s prijateljem odlučuje na 14-satno autobusno putovanje prema mjestu gdje se navodno ukazala Gospa, koje se pretvara u komediju nesporazuma između očekivanja i realnosti. Autobus je pun pomalo čudnih ljudi, vođa puta se ne čini kao osoba od povjerenja, a stalno forsiranje revijalne religije cijelu stvar odvlači prema lošoj komediji. Međugorje je tema koja itekako nudi pripovjedačkog mesa, pa ne čudi što je Glavinicu uspjelo stvoriti vrlo zabavno i provokativno štivo.

Put brodom, i to ne prema populističkom svetištu nego boljem životu, tema je romana 'Mačji stol' (Školska knjiga) slavnog kanadskog pisca Michaela Ondaatjea, najpoznatijeg po romanu 'Engleski pacijent'. U 'Mačjem stolu' Ondaatje se vraća u pedesete godine prošlog stoljeća i svoje djetinjstvo, pripovijedajući o dogodovštinama dječaka na brodu od Cejlona do Velike Britanije. Tijekom trotjedne plovidbe preko Indijskog oceana, kroz Sueski kanal i Sredozemno more, dječak nalazi dvojicu prijatelja istih godina, s kojima se uključuje u svjetove i životne pripovijesti odraslih, što onda podrazumijeva i neka neugodna otkrića. Ondaatje je napisao roman o gubitku nevinosti koji se čita kao triler i tek za sam kraj ostavlja najbolniju tajnu glavnih likova.

Zato je pravi, punkorvni triler knjiga P. D. James 'Soba ubojstava' (Profil), čija se priča odvija u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Mjesto radnje je mali privatni londonski muzej, oko čije sudbine se bori troje članova obitelji, od kojih jedan uskoro završi mrtav. U tom trenutku na scenu stupa inspektor Adam Dalgliesh, heroj brojnih romana P. D. James, čiji tim ne uspijeva spriječiti i drugo ubojstvo, ali na kraju ipak dolazi do istine. Kao i uvijek, P. D. James savršeno konstruira svoje zaplete, dok se Dalgliesh i dalje ispostavlja kao fascinantan lik, koji u jednoj osobi spaja policijsku skepsu prema mogućnosti dobrote u ljudima i vjeru u iskupljujuću moć poezije.

Potpuno suprotan pristup zločinu zato demonstrira talijanski pisac Antonio Tabucchi, u svojem romanu 'Izgubljena glava Damascena Monteira' (Meandarmedia). Za Tabucchija ubojstvo – u ovom slučaju pronalazak tijela mladića odrubljene glave – predstavlja čin društvene tragedije, u kojoj se zrcale policijska brutalnost, izostanak pravednosti u pravosuđu, korupcija i zloupotreba političke moći.

Tabucchi je umro 25. ožujka ove godine, a u književnosti je započeo kao profesor iste, istaknuvši se kao stručnjak za portugalski i, posebice, za opus velikog Fernanda Pessoe. 'Izgubljena glava Damascena Monteira' prati policijsko-medijsku istragu zločina koji se doista dogodio i skandalizirao Portugal, a glavni likovi romana su mladi novinar i dekadentni, aristokratski odvjetnik koje splet okolnosti povezuje u potrazi za pravdom, a ne tek za istinom.

I za kraj, bez obzira što je Europsko nogometno prvenstvo završilo, dvadesetak muškaraca koji trče livadom i udaraju loptu i dalje ostaje najvažnija sporedna stvar na svijetu. Zašto je to tako, uvjerljivo objašnjava Kristijan Krkač u knjizi 'Filozofija nogometa' (Jesenski i Turk), koja se ne bazira na dosadnim statistikama ili ispraznom glorificiranju sportskih heroja, nego objašnjava mnogo važnije stvari u vezi ove fescinantne igre. Taktike i strategije, dozvoljene i nedozvoljene varke, blokiranje protivničke ili nametanje svoje igre, pa i prostor-vrijeme na nogometnom terenu su stvari koje zanimaju Krkača. U 'Filozofiji nogometa' mu uspijeva malo esejističko čudo – svima onima koji su već obožavatelji nudi novi način uvida u nogomet, dok onima koji su se uvijek pitali zbog čega se milijarde ljudi diljem svijeta fasciniraju trčkaranjem s loptom u nogama Kristijan Krčak približava i objašnjava sve ono što ovaj sport pretvara u 'više od igre'.