Odmah nakon dolaska na vlast ministar kulture skrenuo je pažnju na problem dovršetka spremišta Hrvatskog državnog arhiva u Kerestincu, što je zamrlo za vrijeme Milanovićeve vlade, a zatim su desni mediji i povjesničari skloniji ministrovoj opciji u prvi plan stavili problem tzv. otvaranja arhivske građe, posebno one koja se odnosi na razdoblje do 30. svibnja 1990. godine. Međutim, naši sugovornici povjesničari tvrde da je do arhivskog gradiva relativno jednostavno doći, naravno, uz poštovanje zakonske procedure, no drže da bi pristup mogao biti još liberalniji. Također, pozdravljaju još veću dostupnost arhivskoj građi, bez obzira na to radilo se o dokumentima SDP-a ili HDZ-a. Znači li to da treba mijenjati zakone, drugo je pitanje
Već godinama pozornost javnosti zaokuplja arhivska građa iz doba socijalizma, posebno dokumenti i zapisnici s partijskih sjednica, ili pak dokumenti tajnih službi, jer se općenito smatra da će se u njima otkriti neke važne i strogo čuvane tajne. Dio javnosti sklon je smatrati da su ti dokumenti bunkerirani i da je do njih nemoguće doći što pak onemogućuje valorizaciju mnogih povijesnih događaja. Glavnog krivca za takvo stanje nalaze u SDP-u, koji je je kao sljednik bivšeg Saveza komunista, glavni čuvar te tzv. sporne arhivske građe.
'U javnosti se već dugo vremena ponavlja teza o tome da SDP želi sakriti neke dokumente vezane za rad Saveza komunista i drugih organizacija koje su djelovale u vremenu socijalizma. No situacija nije nimalo dramatična niti postoje neke skrivene teorije zavjere. Ključni je problem nesređenost te arhivske građe koja broji tisuće i tisuće stranica te manjak prostora. Kao kolega povjesničar savjetovao bih ministru kulture zapošljavanje novih ljudi u Hrvatskom državnom arhivu jer se radi o nepreglednoj količini dokumenata koja nije obrađena na zadovoljavajući način', ističe povjesničar Hrvoje Klasić, docent na Filozofskom fakultetu koji je magistrirao i doktorirao na temi o Hrvatskom proljeću.
Klasić objašnjava da je u skladu s propisanom procedurom (pisanje zahtjeva) bez ikakvih problema izučavao zapisnike CK SKH, zatim zapisnike CK SKJ, čak i Predsjedništva SFRJ, te nekih drugih tijela, koja su mu bila potrebna za magisterij i doktorat. Također je otkrio da je htio predložiti da se sa svih dokumenata nastalih do 1991. koji su nosili klasifikaciju tajnosti skine ta oznaka i da ta arhivska građa postane dostupna bez obzira na zakone.
'Ako netko očekuje da će u tim dokumentima pronaći naredbu da netko treba otići na određeno mjesto i tamo ubiti određenu osobu zato što je rovarila protiv države, tada će se jako razočarati. Takvi podaci nikad se ne nalaze u zapisnicima s javnih sjednica, ali naći će se druge zanimljive stvari. Primjerice, radio sam na dokumentima iz kojih je očito da su se Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo pa i Vladimir Bakarić u jednoj fazi oštro opirali saveznom centru u Beogradu i ljudima koji su bili antireformski raspoloženi. Također, iz zapisnika sa sjednica u 80-ima prošlog stoljeća vidljivo je da je komunističko rukovodstvo Hrvatske radilo u interesu Republike Hrvatske i njenih građana i da se opiralo velikosrpskim planovima Slobodana Miloševića. Čitanje tih dokumenata iz doba socijalizma ponekad će ukazivati na krutost i nedemokratičnost tog sustava, ali će ponekad otvoriti i brojna druga pitanja poput koliko se u socijalizmu ulagalo u izgradnju stanova koji su dijeljeni radnicima, zatim u elektrifikaciju i modernizaciju zemlje, u povećanje obrazovnog i zdravstvenog standarda i slično', kaže Klasić.
Što o dostupnosti arhivske građe kaže zakon?
Prema Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997., a posebno prema Pravilniku o korištenju arhivskog gradiva svi dokumenti javne uprave, zapisnici i ostala arhivska građa dostupna je javnosti tek 30 godina nakon njezina nastanka. Može se koristiti i ranije u znanstvene, publicističke ili slične svrhe, ali u tom slučaju službenik arhiva mora tražiti odobrenje od Hrvatskog arhivskog vijeća, koje to još nikada nikome nije uskratilo.
To arhivsko pravilo u skladu je sa standardima ne samo europskih nego i ostalih zemalja svijeta, tvrde naši sugovornici iz arhivskih krugova, a razlike se odnose samo na vremensko ograničenje pa tako ono u nekim zemljama iznosi 20 godina, no u većini zemalja ipak je uzeto 30 godina kao referentna točka. Dakle, može se reći da arhivska građa nije odmah dostupna ni u jednoj zemlji svijeta, jer se na taj način poštuju i štite nacionalni interesi, integritet zemlje i ljudska prava.
Također, članak 5 Pravilnika o korištenju arhivske građe decidirano određuje da se arhivska građa koja se odnosi na obranu zemlje, međunarodne odnose, gospodarstvo i poslove nacionalne sigurnosti čije bi objavljivanje moglo ugroziti nacionalne interese Hrvatske može koristiti tek 50 godina nakon nastanka. Isti članak propisuje i način korištenja osobnih dokumenata, kao što su osobni dosjei, sudski, financijski i porezni spisi osoba, liječnički nalazi i slično koji se mogu objaviti i koristiti tek 70 godina nakon njihova nastanka odnosno sto godina nakon smrti osobe.
Važno je napomenuti da su i institucije dužne predati svoju građu arhivima nakon 30 godina. To konkretno znači da bi se sada mogla dobiti na uvid građa koja je nastala zaključno s 1985. godinom. Klasić napominje da se u Arhivu Jugoslavije u Beogradu 1. siječnja 2016. moglo doći do kompletne građe iz 1985., naravno, i one ranije. Također ističe da taj Arhiv iznimno dobro funkcionira i tražene dokumente, primjerice, zapisnike sa svih sjednica CK SKJ, održanih 1973. ili 1983. godine, možete dobiti u kratkom vremenskom roku.
Kod nas se svojevrsna prekretnica dogodila prošle godine, kada je sigurnosno-obavještajna agencija predala arhivsku građu bivše Službe državne sigurnosti Hrvatskom državnom arhivu. Riječ je o dokumentima tajnih službi koji obuhvaćaju podatke o političkim strankama, vjerskim pokretima i osobama koje je nekadašnja UDBA pratila i progonila, i to od vremena Kraljevine Jugoslavije pa do 30. svibnja 1990. godine. Nažalost, dio je uništen još za vrijeme socijalizma. Svi očekuju da će ti dokumenti omogućiti da se razriješe neke tajne iz vremena djelovanja UDBA-e.
Što se tiče građe bivšeg Saveza komunista, koja u javnosti izaziva kojekakve prijepore, arhivari tvrde sljedeće: početkom 90-ih Centralni komitet Saveza komunista RH predao je svoju arhivsku građu Hrvatskom državnom arhivu. Za pregledavanje tih dokumenata vrijedi isti Zakon kao i za ostalu arhivsku građu, dakle, vremensko ograničenje od 30 godina. Ako se radi o dokumentima s klasifikacijom 'tajne' ili 'vojne tajne', oni se mogu koristiti u znanstvene svrhe ili ako dokažete da vam je to potrebno, naravno, poštujući zakonsku proceduru. Arhivari također napominju da bi u skladu sa Zakonom o tajnosti podataka trebalo revidirati postojeće stanje te vidjeti da li postojeća klasifikacija 'tajne' i dalje drži vodu ili je treba skinuti.
Povjesničar Martin Previšić s Filozofskog fakulteta doktorirao je na kontroverznoj temi o Golom otoku, a svoja nova saznanja, prikupljena tokom dvogodišnjeg istraživačkog rada u Hrvatskom državnom arhivu, objavit će najesen u knjizi. Kaže da je bez ikakvih problema, poštujući proceduru, dobio dopusnicu da istražuje te osjetljive dokumente. Uglavnom se radilo o najškakljivijim dokumentima - osobnim dosjeima zatvorenika i radnim podacima, kaže Previšić, koji su se mogli pronaći i bez kojih ne bi ni bilo njegove disertacije.
'Kad sam se počeo baviti teškom i kompliciranom temom o Golom otoku upozoravali su me da ću teško doći do materijala jer je to kontroverzna tema par exellance koja nije otvorena i ne može se istraživati. Međutim, dobio sam sve potrebne i tražene dokumente koji postoje u Hrvatskom državnom arhivu, a također sam naišao na otvorena vrata i u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Jedino nisam uspio dobiti materijale o saveznoj UDBA-i koji se čuvaju u Arhivu Srbije. Moram reći da je hrvatska Udba imala mnoge materijale koje im je davala savezna UDBA, tako da su dokumente o Informbirou i Golom otoku imale i savezna i hrvatska UDBA. To znači da mnoge materijale iz Savezne UDBA-e možete pronaći u Hrvatskom državnom arhivu, ali ne i one dokumente koji se odnose na pitanja Kosova i Metohije te Bosne i Hercegovine', ističe Previšić dodajući da ne zna kako se Arhiv odnosi prema ljudima koji nisu profesionalci i dođu s ceste i postoje li za njih neki drugi kriteriji.
Na pitanje je li istražujući temu o Golom otoku pronašao neke dokumente ili otkrio neke informacije o čemu se do tada šutjelo u javnosti, ili o čemu se govorilo iz druge vizure, Previšić je odgovorio da je u dokumentima potvrdio saznanja do kojih je prethodno došao u razgovorima sa svjedocima odnosno bivšim zatvorenicima na Golom otoku.
'Potvrdilo se da je Goli otok bio izuzetno lukrativan gospodarski projekt, koji je Jugoslaviji zarađivao velike novce u vrijeme blokade s Istoka i Zapada. Zatim, u vrijeme tršćanske krize s Italijom Jugoslavija je vršila veliku robnu razmjenu preko Golog otoka izvozeći kamen, drvo i namještaj koji se proizvodio na Golom otoku. S tim podacima Goli otok je dobio novu dimenziju, osim one očite po kojoj je bio logor i mjesto internacije. To se kasnije Rankoviću i njegovim pomoćnicima tovarilo na leđa da su preko tih punktova na račun države švercali, zarađivali. Pronašao sam i podatak da je na Golom otoku sveukupno bilo 13 tisuća ljudi, dok se ranije baratalo brojkom od 50 do 60 tisuća ljudi i tisućama mrtvih. Došao sam i do podatka da je kroz sve zatvore u doba tog sukoba, s Golim otokom, prošlo 15.500 zatvorenika i bilo oko 400 mrtvih. To su bitne spoznaje koje prilično bitno mijenjaju dosadašnju sliku o Golom otoku', poručuje Previšić.
Povjesničarka Martina Grahek Ravančić s Instituta za povijest, koja je rezultate svog istraživanja o Bleiburgu objavila u knjizi 'Bleiburg i križni put 1945.', kaže da nije puno radila u Hrvatskom državnom arhivu jer je poznato da posebnih dokumenata o toj temi nema u toj ustanovi, osim ostavštine svećenika Krunoslava Draganovića, nego je građu pronalazila na drugim mjestima.
'Općenito se smatra da se u arhivima čuvaju neke velike tajne koje mogu promijeniti našu percepciju života i svijeta, no to je prenapuhano i ne odgovara istini. Ako su i postojali neki sporni dokumenti, oni su odavno maknuti i sigurno se ne čuvaju u arhivima. Problem je u tome što se ta građa čuva u podrumu i razbacana je na nekoliko neadekvatnih lokacija u gradu, a s druge strane procedura dobivanja dokumenata previše je komplicirana. Meni se znalo događati da dobijem dokumente na kojima su imena i prezimena bila zacrnjena flomasterom, primjerice, Hitlerovo ime, što je danas stvarno nepotrebno. Zatim, na lokalnoj razini, u općinskim uredima ili crkvama, korištenje matičnih knjiga bilo je jako komplicirano. Mislim da bi taj proces trebalo maksimalno pojednostavniti i liberalizirati, jer arhivska građa mora biti dostupna, bez obzira na to radi li se o gradivu SDP-a ili HDZ-a. Možda bismo se trebali ugledati na Sloveniju koja ima liberalniji pristup. Zato pozdravljam inicijativu ministra kulture da riješi problem arhiva', poručila je Martina Grahek Ravančić.
