Vratite dvije milijarde eura neplaćene carine na uvoz kineskih krpica i štikli, poručuje Britancima OLAF, Europski ured za borbu protiv prevara. Zašto je vila u siromašnoj Albaniji, namijenjena za rezidenciju veleposlanika EU-a, kupljena za 1,65 milijuna ili 4780 eura po četvornom metru, mada se četvorni metar luksuznog prostora u Tirani plaća 1000 eura? Finci odnedavna dobivaju 560 eura osnovne plaće radili ili ne radili. Kako su Nizozemci postali europski 'bronhi'? Što će Marxsov rodni grad napraviti s kineskim poklonom? O tim, ali i drugim zanimljivim i bitnim događanjima u svijetu proteklog tjedna za tportal piše Davorka Grenac
Kažu da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Ali što učiniti kada vam netko poklanja brončani spomenik Karla Marxa visok 6,3 metra? Kip oca komunizma šalju Kinezi njemačkom gradu Trieru, Marxovom rodnom mjestu, povodom 200. obljetnice njegova rođenja sljedeće, 2018. godine. To je potvrda dobrih diplomatskih odnosa dvaju prijateljskih naroda, poručuju razdragano Kinezi.
U gradskoj skupštini Triera oko toga se razvila burna rasprava. Espedeovac Markus Nöhl prihvaća spomenik kao priznanje rodnom gradu filozofa. Vođa frakcije CDU-a Udo Köhler spomeniku se raduje jer se time otvara rasprava o kontroverznom odnosu prema Marxu. Zeleni i FPD traže odbijanje poklona jer će time Kinezima dati do znanja da se protive njihovu kršenju ljudskih prava.
'Odbijmo taj otrovni poklon', poručuju iz FPD-a. 'Sjajno je to da se najveća zemlja na svijetu sjetila gradića Triera', kaže oduševljeni gradonačelnik Andreas Ludwig. Tajnim glasanjem s 53 glasa za i 42 protiv na kraju je izglasana dobrodošlica realističnom kipu Wu Weishana.
U gradu je postavljena drvena replika u predloženoj veličini kako bi građani dobili dojam o čemu je riječ, a reakcije su bile mnogo življe nego u gradskoj skupštini. 'U ime tog čovjeka ubijeno je desetke milijuna nevinih, a stotinama milijuna je bio uništen život. Trebao bi nam spomenik Marxovim neznanim žrtvama', poručuje jedan građanin Triera dok mu drugi odgovara: 'Znači li to da bi trebalo rušiti crkve jer su neki ubijali u ime Krista?'
U svakom slučaju, Trier se pridružuje Berlinu koji nakon rušenja Zida nije uklonio spomenik Marxa i Engelsa, a u Chemnitzu, bivšem Karl-Marx- Stadtu, stoji monumentalna glava autora 'Kapitala', visoka (zajedno s postoljem) više od 13 metara.
Što bi Marx rekao na ideju finske vlade da svojim građanima redovno isplaćuje plaće, bez obzira radili ili ne radili? Kada je Finac Mika Ruusunen iz gradića Kangasala nedavno primio obavijest da ima pravo na bezuvjetni prihod od 560 eura mjesečno, mislio je da se netko šali. Finski premijer Juha Sipila ipak misli ozbiljno jer je njegova vlada nasumce izabrala 2000 nezaposlenih u dobi između 25 i 58 godina, kojima će sljedeće dvije godine redovno isplaćivati 'osnovni dohodak', bez obzira hoće li se u međuvremenu zaposliti.
'Osnovni dohodak' je zamjena za naknadu za nezaposlene, a vlada se nada da će time potaknuti građane da se zaposle na pola radnog vremena, bez straha od gubitka beneficija. Računa se da će sustav posebno pomoći nezaposlenima u pokretanju vlastitog biznisa jer se novi poduzetnici neće bojati gubitka beneficija u kritičnim prvim danima, kada posao tek kreće.
Finski uzor slijedi gradsko vijeće Glasgowa, naručivši studiju izvodljivosti takvog eksperimenta. Neki to dočekuju kao zamjenu za rascjepkanu socijalnu državu i današnje divlje tržište rada, rastuću nejednakost plaća, sve veći broj radnih mjesta sa skraćenim radnim vremenom, privremene poslove i izrabljivački niske plaće. Drugi to primaju kao anticipaciju neumitno skore budućnosti jer Carl Frey i Michael Osborne s Oxforda predviđaju da će u Americi u sljedećih deset, naviše dvadeset godina, polovina poslova biti automatizirana, pa bi takav koncept bio spas za vojsku nezaposlenih.
Je li univerzalni temeljni dohodak aspirin za mase ili jedini način raspodjele resursa između vlasnika tehnologije budućnosti i ostatka društva? O tome trenutačno ne razmišlja predsjednik Konferencije finskih industrija (EK) Veli-Matti Mattila, pozivajući Fince na smanjenje plaća za barem 10 do 15 posto i uvođenje mjera za snižavanje troškova rada, da lakše konkuriraju Njemačkoj i Švedskoj. Ziher je ziher, jer treba preživjeti danas.
Dok u Glasgowu sanjaju o uvođenju dohotka po principu svakome prema potrebama, premijerka Nicola Sturgeon najavljuje poslije dvije godine drugi referendum o neovisnosti jer sumnja da će nakon Brexita Škoti u okviru UK-a dobiti ono što žele, pa bi radije izašli iz toga braka i priženili se EU. Referendum se predviđa u jesen 2018. ili u proljeće 2019., ali prema najnovijim anketama, samo 48 posto građana podupire osamostaljenje, bojeći se goleme ekonomske neizvjesnosti.
A raspad braka UK-a i EU-a neće ići dok UK ne podmiri stare dugove vezane uz krpice i štikle. Vratite dvije milijarde eura neplaćene carine na uvoz kineskih cipela i tekstila, poručuje Britancima prošlog tjedna OLAF, Europski ured za borbu protiv prevara. Nema raskida bez podmirenih računa zbog utaje carina, koju Velika Britanija do danas nije spriječila, 'dopuštajući mreži organiziranih kriminalnih grupa da divljaju na crnom tržištu', oštar je OLAF. Pritom ponosno ističe kako je od 2010. do 2015. zaključio 1400 istraga, omogućio povrat više od tri milijarde eura, koliko ih se pod čudnim okolnostima rasulo iz Unijina proračuna, i izdao 1600 preporuka pravosudnim, financijskim, disciplinskim i upravnim tijelima o akcijama koje trebaju poduzeti nadležna tijela država članica.
Kako vila u Albaniji, jednoj od najsiromašnijih zemalja Europe, može stajati 1,65 milijuna eura? – pita Ingeborg Grässle, voditeljica Odbora za nadzor proračuna u Europskom parlamentu. Toliko su eurića iskrcale nadležne službe EU-a za kupnju zgrade namijenjene za rezidenciju veleposlanika EU-a u toj zemlji, piše austrijski Die Presse. Albanski mediji predmnijevaju da je riječ o korupciji jer je cijena od 4780 eura po četvornom metru prilično neprilična s obzirom na to da se četvorni metar luksuznih objekata u Tirani plaća oko 1000, iznimno do 2000 eura. Europska komisija godinama proziva Albaniju zbog korupcije, a sada se sama mora braniti od takvih sumnji.
Zabrana islamskih marama na radnom mjestu nije 'izravna diskriminacija', a može biti 'objektivno opravdana', presudio je proteklog tjedna Europski sud pravde (ECJ). Poslodavci unutar EU-a mogu radnicima na radnom mjestu zabraniti 'nošenje ili isticanje znakova političkog, filozofskog ili religijskog uvjerenja', što uključuje marame na glavama, rekli su suci.
Time su dali za pravo globalnoj sigurnosnoj tvrtki G4S, koja je djelatnici Samiri Achbiti dala otkaz zbog nošenja marame na radnom mjestu jer se to protivilo politici kompanije o neutralnosti u kontaktu sa strankama. Djelatnici se moraju odijevati neutralno ako to poslodavac traži pravilnikom rada, zaključili su suci. Isto mišljenje dali su i u slučaju dizajnerice Asme Bougnaoui. I nju je francuska kompanija Micropole otpustila jer su se stranke bunile zbog njezina hidžaba.
Europska se unija na radnom mjestu riješila hidžaba, ali na parlamentarnim izborima u Nizozemskoj nije pobijedio desničarski populizam. Nakon Brexita i izborne pobjede Donalda Trumpa ovi su izbori prošle srijede dočekani kao štih proba za skorašnje predsjedničke u Francuskoj i parlamentarne u Njemačkoj.
Hoće li se Europa utopiti u populističkoj močvari, glasilo je pitanje. E, pa neće, odgovorili su Nizozemci, glasujući za stranku desnog centra VVD i dosadašnjeg premijera Marka Ruttea, kaznivši populističku retoriku euroskeptičara i islamofoba Geerta Wildersa i njegovu Stranku za slobodu (PVV), iako je u ispitivanju javnog mišljenja Wilders cijele 2016. bio u prednosti. Izlaznost o kojoj Hrvati mogu samo sanjati bila je rekordnih 84 posto, VVD je osvojio 33, a PVV 20 mjesta u parlamentu. Nizozemci su tako postali europski 'bronhi'. EU lakše diše.
P.S. Počeli smo, pa i završimo Kinezima. Associated Press izvještava da je kineska vlada dala preliminarno odobrenje za zaštitu 38 Trumpovih brendova, od predsjednikovih klubova za golf, do salona za masažu i servisa za 'društvene eskort usluge'. AP piše da Trumpovo poslovno carstvo za sada nema namjeru širiti posao u Kinu, nego želi zaštititi ime da se ne koristi u neprilične svrhe. Ali kći Ivana zato ga širi sama: iz kineskih šivaonica naručila je goleme količine dizajnerske odjeće. Dok tata prijeti Kini, kći zna gdje je jeftino. Politika i novac ne govore istim jezikom, pa ni u izabranoj obitelji koja narodu puno obećava.