Knjiga je objavljena u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Deana Trdaka. Razgovor s autorom i njegovim prevoditeljem u atriju Muzeja za umjetnost i obrt (MUO) vodio je pisac, novinar i kritičar Srđan Sandić.

Na uvodno pitanje zašto je odlučio knjizi dati naslov po statističkome pokazatelju, Machado je objasnio da ga je oduvijek zanimalo pitanje sreće – osobne i tuđe, pitao se uvijek zašto su neki drugi ljudi, koji u materijalnom smislu imaju više od njega, često nesretni, dok je on sretan. Krenuvši od te ideje i istražujući za svoju knjigu o sreći, naišao je na termin 'prosječni indeks sreće'.

"To je roman koji govori o sreći i optimizmu. Želio sam govoriti o sreći i bilo mi je osobito stalo da riječ 'sreća' bude u naslovu, a bilo koji drugi naslov koji bi imao tu riječ doimao bi se kao naslov knjige o samopomoći", rekao je Machado.

"Također, činilo mi se da bi taj ekonomski i društveni pokazatelj mogao dati literarnom djelu jednu novu i drugačiju perspektivu, novi način gledanja na književnost, u kojoj se zapravo ništa ne može kvantificirati, odrediti", dodao je pisac, koji sebe opisuje kao optimističnoga čovjeka koji je sretan čak i kada mu stvari ne idu od ruke.

"Meni pisanje ne ide lako, ne pišem s lakoćom, moram puno razmišljati prije nego što nešto napišem. Ali sretan sam jer imam na raspolaganju sate u danu kada mogu pisati, i čak i kad mi ne ide dobro, kada mi je teško, volim pisati, jer je to za mene oduvijek bio jedan od načina kako gledam na svijet i na sebe", rekao je.

David Machado (1978.) književnu je slavu u domovini stekao kao pisac knjiga za djecu, kojih je napisao deset, od kojih su mu dvije donijele ugledne književne nagrade. Kratke priče objavljivane su mu u portugalskim i inozemnim književnim časopisima. Autor je i zbirke kratkih priča "Historias Possiveis" te niza romana.

Roman "Prosječni indeks sreće", za koji je 2015. godine dobio prestižnu Nagradu Europske unije za književnost, najavljen je kao dojmljiva i zabavna oda humanizmu u tečno pisanoj priči o prolasku kroz pakao, čistilište i raj nezaposlenog čovjeka koji sanja o boljem životu.

Sreću ne treba miješati sa zadovoljstvom

Machado je istaknuo kako je dok je taj roman pisao nekoliko mjeseci vodio dnevnik sreće. Na kraju svakog dana napisao bi dva-tri retka o najsretnijem trenutku koji mu se toga dana dogodio.

"Došao sam do različitih zaključaka, a jedan od njih je da je tijekom mnogih dana moga života bilo jako teško pronaći taj neki jedan izvanredni trenutak koji bi bilo vrijedno zabilježiti", otkrio je pisac.

Došao je tijekom istraživanja do još jednog zaključka a tiče se odnosa novca i sreće: "Sve studije provedene u proteklih 50 godina pokazale su isto: razina naše sreće raste kako nam raste razina prihoda, ali samo do točke kada su zadovoljene sve naše osobne potrebe. Drugim riječima, prihodi mogu nastaviti rasti, ali naša će sreća ostati ravna linija i njezin će rast ovisiti o drugim stvarima koje nemaju veze s novcem".

"Mislim da danas na svijetu postoji previše buke zbog koje se ne možemo usredotočiti na ono što je važno, a često to što je važno ne uspijevamo ni primijetiti", rekao je autor. "Često miješamo sreću s trenutačnim zadovoljstvom, zadovoljenjem neke površne potrebe, koja nema neke trajnosti, nije konsekventna. Tek kad se odmaknemo shvatimo što je to što nas čini sretnima a što je to što nas ne čini", dodao je.

Nitko ne može biti sretan sam za sebe

Njegov glavni junak Daniel živi relativno lagodno i sretno, sve dok se stvari iznenada ne promijene nagore nakon što Portugal pogodi ekonomska kriza. Daniel ostaje bez posla i napušta ga žena, odvodeći sa sobom djecu a on, nakon što više nije u stanju plaćati stambeni kredit, prvo spava u autu, a potom potajice i u svojem bivšem uredu.

Dok Danielov prijatelj Xavier boluje od teške depresije i već 12 godina nije izašao iz stana, njegov drugi prijatelj Almodovar nalazi se u švicarskom zatvoru nakon što je pokušao opljačkati benzinsku postaju. Razmišljajući o svojoj i Almodovarovoj djeci, Daniel se pita kakva budućnost čeka novu generaciju.

Pisac je istaknuo da kada piše novi tekst najviše razmišlja o imenima: imena su važna kao sredstvo preciznije kategorizacije likova. Tako je i ime glavnog lika, Danijela, proizašlo iz želje da ga čitatelji vide kao normalnog, običnog, prosječnog čovjeka koji ima običan, normalan život. "Želio sam da se s njime svatko u Portugalu može identificirati", rekao je Machado.

Daniel se unatoč svemu ne prepušta beznađu, on ima nepokolebljivu volju za obnavljanjem – a upravo u toj njegovoj vjeri u bolje sutra leži i jedna od temeljnih poruka knjige: "Sadašnjost je besmislena ako ne vjerujemo u bolju budućnost, jer bez budućnosti nema ni sadašnjosti", rekao je pisac.

"Drugi recept za povećanje vlastitog indeksa sreće svakako je i to da više pozornosti posvetimo drugima", poručio je nadalje, "jer kao što kaže teorija ekonomije sreće, ne možemo postati sretni kao pojedinci, svatko za sebe, ako drugi oko nas nisu sretni ni mi ne možemo biti sretni – sretni možemo biti samo kao dio zajednice".

David Machado jedan je od 80-ak stranih i domaćih sudionika četvrtoga izdanja Zagreb Book Festivala (ZBF) koji do 27. svibnja donosi u MUO-u više od 30 programa s fokusom na temu "Selfie kultura – mit i stvarnost".