'Nakon devetogodišnje pauze nije bilo nimalo lako snimiti film, a kamoli film o zlostavljanju djece', priznaje Zrinka Matijević, u čijem su prvom igranom filmu odlične uloge ostvarili desetogodišnja debitantica na filmu Franka Mikolaci, Nina Violić, Lana Barić i Tena Nemet Brankov, koja je prošle godine u Puli nagrađena Zlatnom arenom za najbolju žensku sporednu ulogu u tom filmu.

Što napraviti kada prepoznamo zlostavljanje u društvu, pita se Matijević u filmu, u kojem ni žrtve ni zlostavljači nisu prikazani crno-bijelo. 'Sve počinje u obitelji i komunikaciji njezinih članova', poručuje redateljica. Popričali smo i o njezinom biografskom dokumentarcu 'Iza lica zrcala', u kojem vrlo hrabro progovara o najtraumatičnijim životnim događajima.

Novim filmom 'Trampolin' ukazujete na problem obiteljskog nasilja u današnjem društvu. U fokusu su tri ženska lika koja su zlostavljale majke. Kad i zašto ste se odlučili baviti tom temom?  

Počela sam se osvještavati prije 12 godina, kad sam pročitala alarmantan podatak o zlostavljanoj djeci u Hrvatskoj. Prvo sam pomislila da su mediji napuhali priču. Tada još nisam bila majka. Počela sam se prisjećati obiteljskih priča svojih poznanika, kolega, školskih prijatelja… i bacila se u istraživanje. Uvjerila sam se da su podaci potpuno točni. Prvo sam pomislila snimiti dokumentarac o toj temi, no znala sam da centralni lik mora biti dijete. Moj dokumentaristički moralni kodeks nije mi dozvoljavao da traumatizirano dijete stavljam pred kameru te ga traumatiziram još jednom. Ipak, zanimalo me zašto zlostavljači postaju zlostavljači pa sam nastavila razvijati ideju u igranoj formi. Kad sam i sama postala majka, čvrsto sam odlučila da ću snimiti film o toj temi.

Društvo u kojem živimo na žene stavlja sve veći teret i ima sve više očekivanja od njih. Mnoge se s tim loše nose, a vlastito nezadovoljstvo i opterećenost na poslu nerijetko iskaljuju na svojoj djeci.  I to je jedan od uzroka obiteljskog zlostavljanja.

Ima tu istine. Živimo u društvu koje je sve manje posvećeno djeci. Ono što mi se svidjelo na festivalskoj projekciji 'Trampolina' jest da su mi prilazili ljudi i govorili kako imaju potrebu požuriti kući biti sa svojom djecom. Bilo mi je drago – film djeluje!

Jeste li vi osobno svjedočili obiteljskom zlostavljanju?

Jesam, da. Neki dan sam rekla da svatko tko mi kaže suprotno – laže. Ako nije u užoj, onda je u široj obitelji. Ako nije u široj, sigurno je bilo momenata kad su svjedočili takvim scenama. Nedavno sam ušla u dućan s odjećom sa svojom kćerkom, u kojem je majka s djetetom tražila bon za popust. Dijete je plakalo pored nje, ona je grozničavo tražila bon...  u cijeloj panici nije našla vremena spustiti se i objasniti svom petogodišnjem djetetu što se događa, pokušati ga smiriti. Sve je završilo tako da ga je odjednom povukla za uši da su mu se nogice podigle od poda. Svi smo mi, sigurna sam, svjedoci zlostavljanja. Pitanje je samo kako ćemo tome pristupiti i kako ćemo reagirati? To je i pitanje koje se proteže u filmu – što napraviti kad vidiš zlostavljanje? Ako je čovjek daleko, pravi se da ga se to ne tiče, misli da mu udaljenost može postati alibi. Ako je jako blizu, onda ga je strah kakve će to posljedice imati za žrtvu i zlostavljača, pa i za njega, te se opet radije bira šutnja ili se jednostavno takvo ponašanje odobrava i time potiče. Sa svim tim: šutnjom, progovaranju, boli, traženjem rješenja ili pak ignoriranjem, odobravanjem i poticanjem nasilja bavimo se u 'Trampolinu'.

Koliko ste ovim filmom željeli raščistiti situaciju iz vlastite prošlosti?  

Nikad nisam digla ruku na svoje dijete, niti su roditelji mene zlostavljali. Odgajali su me bez kažnjavanja, nije bilo ni ucjena. Uspjeli su razgovorom, nježnošću i tolerancijom rješavati probleme.

U kakvoj ste obitelji odrasli?

Toploj. To je možda najbolja riječ. Imam stariju sestru koja je dominirala mojim životom u djetinjstvu, a roditelji su dosta radili. Tata je veliki emotivac, mama odlična organizatorica. S nama su živjele tri majčine sestre dok su se školovale u Zagrebu. Bili smo vrlo dinamična obitelj. Puno smo putovali i puno vremena provodili u Lici, mjestu mog djetinjstva.

Vaš film jednim dijelom poteže i pitanje što to danas znači biti dobra majka? 

Dobra majka je ona koja bezuvjetno voli svoju djecu i koja će shvatiti da njezino dijete može imati loš dan i tolerirati to. I naučiti ga da i ona ima pravo na svoj loš dan. Dijete ima pravo biti ljuto i tužno, a roditelji su ti koji ga trebaju naučiti kako da se s tom ljutnjom i tugom nauči nositi, a da pritom ne bude agresivno. Da to ne prijeđe u frustraciju i traumu. Nema savršenog roditelja, nisam ni ja savršen roditelj. Ne treba nikad tražiti savršenstvo jer to rađa nezadovoljstvo, stvara frustraciju, frustracija agresiju, agresija nasilje. U takvom društvu živimo, društvu koje je nezadovoljno, frustrirano i ne zna se nositi s problemima. Svoju frustraciju izbacuje kroz agresivnu komunikaciju, verbalnu i fizičku, na svim razinama – javnim, privatnim i intimnim. Ideja ovog filma je bila osvijestiti ljude kako se može odgojiti dijete bez batina i upravo takav odgoj stvara sretne, uspješne, stabilne osobe. Kod nas ljudi još uvijek misle da je batina izašla iz raja, misle da će batinama očvrsnuti i disciplinirati dijete za sve što ga čeka u životu. Agresivnost je na cijeni, potiče se, a ona u biti ne vodi sreći i miru. Batina je iz raja izašla zato što joj tamo nije mjesto!

'Trampolin' je imao premijeru prije šest mjeseci  u Puli. Kakve su bile prve reakcije?

Pozitivne. Ljudi su ugodno iznenađeni kad vide film. Čula sam komentare u stilu – očekivali smo da neće biti dobar! Ne znam zašto, možda zato što sam dosad snimala dokumentarne filmove ili zbog teme zlostavljanja. Možda zato što smo puni predrasuda, kao što su i predrasude da žene ne zlostavljaju, da se zlostavljanje događa u neobrazovanijim i siromašnijim slojevima društva, da domovi za nezbrinutu djecu izgledaju sivo, hladno i oronulo. Tako postoji i ta neka predrasuda da je hrvatski film loš i da ga ljudi ne žele gledati. Eto, vrijeme je da razbijemo predrasude.

Fascinantna je djevojčica koja u filmu igra najmlađu žrtvu zlostavljanja, desetogodišnja Franka Mikolaci. 

Da, Franka je velik talent. Obišla sam nekoliko dramskih grupa po zagrebačkim školama i odabrala desetak djevojčica za audiciju. Franku smo pronašli u prvoj školi, a njoj je to bio drugi sat u dramskoj grupi. Kad je došla na casting, bila je prva, a nakon deset minuta probe s Lanom Barić, koja u filmu igra njezinu mamu, znala sam da je Franka ono što tražim. S njom nikad nije bilo nikakvih problema i mnogi su bili fascinirani time koliko se savršeno snalazila na setu i kako je brzo učila. 

Prošle godine premijerno je prikazan vaš dokumentarni film 'Iza lica zrcala'. Za intimno razotkrivanje na koje ste se odvažili u filmu i suočavanje s najbolnijim događajima mnogi su vam se poklonili. 

Sedam godina radila sam na oba filma. Imala sam dužu pauzu od desetak godina zbog bolesti i privatnih problema, o čemu progovaram u filmu. Nekako se poklopilo to da iste godine, isto ljeto izađu dva moja filma. Za mene su poput brata i sestre. Dva filma o temama o kojima se danas voli šutjeti.

Kakav je bio osjećaj ogoliti se pred gledateljima?

Film je bilo teško raditi jer je prije toga trebalo donijeti veliku odluku - hoću li iznijeti sve stvari koje sam iznijela. U nas nije poželjno govoriti o pobačajima, niti bolestima koje su stigmatizirane. No u jednom trenutku shvatila sam kako se u društvu treba govoriti i o takvim temama. Na kraju krajeva, kad radim dokumentarni film o nekom, očekujem da mi se ta osoba potpuno otvori u svojoj istini. Ne bi li bilo licemjerno od mene da onda u svom biodoxu ne ispunim ono što od drugih toliko gorljivo očekujem?

Koliko je za vas snimanje dokumentarca 'Iza lica zrcala' bilo terapija? Naime u njemu, vraćajući se u mjesto svojeg odrastanja, Liku, tražite uzroke najtraumatičnijih događaja koje ste proživjeli. 

Nikad ne bih snimila ova dva filma da nisam prije završila sa svojom terapijom. Kad je bilo najteže, imala sam veliku podršku obitelji, to je jako važno. Uz mene su bili i prijatelji, a tu je i psihoterapija. Pomoć nikad nisam odbijala. Ljudi danas ne vole priznati da su loše i na rubu bezdana. Svoj sam posljednji epileptični napad imala tri mjeseca prije snimanja 'Trampolina'. Film sam snimila na jakim lijekovima. Hoću reći da čovjek treba znati i bolest prihvatiti u životu te živjeti i raditi s njom.

U današnjim vremenima, kad je većina ljudi obeshrabrena, mnogi će se pronaći u njemu. 

Ono što nam se ponekad čini kao bezdan ispadne obrnuta planina s čijeg vrha puno bolje vidimo stvari. A i tama ponekad dobro dođe. Zvjezdano nebo koje nas zadivljuje vidi se samo noću.

Svojim prvim dokumentarcem 'Dvoboj', koji ste snimili za studentskih dana, osvojili ste brojne nagrade izvan Hrvatske, a odveo vas je i u SAD.  

Ma, u biti sam imala veliku sreću u nesreći. Nestao je čovjek o kojem sam trebala raditi svoju prvu dokumentarnu vježbu. Student iz Bosne, švercer levisicama, koji je tako plaćao svoj faks molekularne biologije. Snimila sam pilot materijal, profesori su bili zadovoljni. No kad smo trebali dovršiti rad, njega više nije bilo - mislila sam da se uplašio, a kasnije sam saznala da je otišao u Australiju. Bila sam očajna, no sjetila sam se nekih obiteljskih situacija koje bi bile zanimljive za dokumentarac. Tema je bila dijete koje ne želi jesti, a glavni akteri teta i moj bratić. Teta je pristala, a moj profesor Zoran Tadić zaključio je kako je tema odlična. Film je dobio pregršt domaćih i nekoliko svjetskih nagrada. Jedna od nagrada bila je odlazak na snimanje holivudskog filma 'Patriot', a nakon toga otišla sam na CBS te mi je bio ponuđen posao. Nekom čudnom providnošću to sam odbila. Da sam ostala, mislim da bih do dan danas ostala zakopana u jednoj od televizija New Yorka  - ne bih sigurno snimila ova dva filma.

Jeste li se pokajali zbog te odluke?

Ne.

Na što ste najponosniji u svom profesionalnom radu?

U biti, uopće nemam taj osjećaj ponosa spram svog rada. Ali ponosna sam na svoju kćer. Napisala je neki dan divnu pjesmu. Tom logikom, možda su moji roditelji ponosni na moje filmove.

Kako komentirate posljednje događaje s HAVC-om i hrvatskim filmašima?  

I meni je puk'o film. Potpuno je neopravdano to da su filmaši došli na tapet kao klijentelistička rulja koja krade novac poreznih obveznika. Stvorio se nepotreban kaos, ali ja sam kreativac pa se kod mene uvijek iz kaosa rađaju dobre stvari. Eto, pozivam porezne obveznike da dođu provjeriti što smo s njihovim novcem, uz puno truda, ljubavi i odricanja, napravili u 'Trampolinu'.