Kada govorimo o izvornom punku u glazbenom smislu, onda govorimo o glazbi što je rock'n'roll esenciju sredinom sedamdesetih podarila svakom klincu koji može odsvirati tri akorda i raznijeti pozornicu. Onda se kao izvorišta punka navode New York Dollsi, pa prije toga Stoogesi, a onda još ranije uglavnom nepoznati bandovi snimke kojih je Lenny Kaye, gitarist Patti Smith Groupa objedinio na kompilaciji 'Nuggets'.

Ti bandovi su u šezdesetima mimo top-ljestvica razvijali garažni rock iz koga su evoluirali razni alternativni rock-pravci, od kojih je najsnažnije detoniran punk. No, između tih bandova i inicijalne rock'n'roll mahnitosti kakve znamo iz stvaralaštva i pojavnosti Little Richarda, Chucka Berryja, Jerryja Leeja Lewisa, Eddieja Cochrana i Elvisa Presleyja ne stoje oni koji su definirali rock-obrasce: Beatlesi i Stonesi, nego band čije se ime u zlatnim analima rocka rijetko spominje.

Premda, njihove pjesme obradili su drugi utjecajni bendovi kao što su The Cramps, The Fall ili Pearl Jam, a imao sam sreće vidjeti kako John Fogerthy, jedan od najvećih američkih autora i lider negdašnjih Creedence Clearwater Revivala izvodi njihovu prvu pjesmu 'Psycho'. Njihove skladbe na koncertima izvode Bruce Springsteen i mnogi drugi, a kao uzore su ih nebrojeno puta naveli Kurt Cobain i Jack White.

The Sonics.

Bend koji predstavlja ključnu kariku koja povezuje izvornost rock'n'rolla pedesetih s garažnih rockom šezdesetih i sedamdesetih nastupio je u zagrebačkom Vintage Industrial Baru u utorak, 13. veljače. Potpuno ispunjen klub okupio je različite generacije, od tinejdžera do jabučara koji su prešli šezdesetu, a bikeri, punkeri i ostali supkulturni štovatelji banda u uzavreloj atmosferi sasvim su se raspametili plešući pogo.

Bilo je mnogo razloga za to: u jednosatnom nastupu band u postavi s jednim originalnim članom, saksofonistom Robom Lindom nevjerojatnom energijom pokazao je što je istinska suština rock-glazbe: jednostavan tekst, tri akorda, dva žestoka rifa i beskompromisni šut adrenalina u svaku poru organizma. Iako ni ostali članovi nisu baš u cvijetu mladosti, Sonicsi su sasvim rasturili Vintage.

Pršteći polet gitarista Evana Fostera koji podsjeća na kombinaciju zombija iz crtanog filma i mafijaškog egzekutora, klavirski pasaži Jacka Cavalierea koji djeluje kao mješavina Žalosne Sove i Bobbyja Gillespia iz Primal Screama, mahnito bubnjanje Dustyja Watsona koji je svirao s Dickom Daleom i Litom Ford iz Runawaysa te stameni pasaži basista Dona Wilhelma koji izgleda poput umirovljenog dekana visokog učilišta žestoko su zatresli zidove Vintagea.

Bis od tri pjesme samo je betonirao izvanredan utisak kome je svakako pridonio i vrsno ugođen razglas, a publika je najbolje reagirala na njihove standarde 'Psyho', 'Strychnine' i 'Witch' kao i na obradu hita Eddieja Cochrana 'C'mon Everybody', koji su dodatno popularizirali i Sex Pistolsi.

Uistinu žestok i potentan nastup imao je i sjajnu uvertiru. Kantautorica Gemma Ray s pomoću bubnjara i klavijaturistice koja je svirala paralelno i bass synth izvela je nekoliko svojih pjesma koje bi idealno legle u neki od boljih Tarantinovih filmova. Odličan twang, ritualno sviranje s pomoću noža, zanimljivi retro zvukovi sintesajzera, bubnjar koji mijenja palice tijekom izvođenja pjesme i senzualan Gemmin glas bila je izvrsna pozivnica promotorima da je uvrste na koncertni repertoar kao glavnu zvijezdu nekoga budućeg nastupa.

Sve zajedno, taj dvostruki klupski nastup pokazao je da je vitalnost Sonicsa, tih rock-začinjavaca neupitna i da definitivno nije bilo kasno da ih Zagreb ugosti, kao ni uvjerljivu i opasnu Gemmu Ray.