Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika VBZ, a uvodno je o njoj u klubu Botaničar govorio glavni urednik Drago Glamuzina. Istaknuo je kako je riječ o knjizi koja se može čitati kao svojevrstan nastavak 'Brda', ali je ona od Prtenjačina nagrađivanog prethodnika strukturno i kompozicijski kompleksnija.

''Tiho rušenje' ima puno sličnosti s 'Brdom', ali ne po principu što je bilo dalje, jer likovi su novi, nego kao sljedeća pjesma u pjesničkom ciklusu, u kojem sve tekstove povezuju dominantni motivi i teme', rekao je Glamuzina. 'Također, dok 'Brdo' završava povratkom u dekadentnu civilizaciju, ovdje je kraj nešto optimističniji', napomenuo je.

Ivica Prtenjača (1969.) pjesnik, prozaist, dramski pisac i novinski kulumnist, autor je knjiga poezije 'Pisanje oslobađa' (1999.), 'Yves' (2001.), 'Nitko ne govori hrvatski' (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem, 2002.), 'Uzimaj sve što te smiruje' (2006.) i 'Okrutnost' (2009.), romana 'Dobro je, lijepo je' (2006.), 'Brdo' (2014.), te knjige priča 'Kod Yvesa: 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje' (2011.) i dramskog teksta 'Nedjeljni ručak' izvedenog 2007. u riječkom HNK-u. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada te je uvršten u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti.

Za 'Brdo' je 2014. dobio književnu nagradu VBZ-Tisak Media za najbolji neobjavljeni roman. U romanu se bavi gubitkom identiteta suvremenog čovjeka.

Posebna vrsta trilogije

'U 'Tihom rušenju' Ivica Prtenjača ponovo se uspinje na 'brdo', ali ovaj put ono se nalazi u jednom oronulom stanu u zagrebačkoj Haulikovoj ulici', rekao je Glamuzina. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomoćnikom treba učiniti ono što i inače radi - oljuštiti sve sa zidova i ponovo ofarbati. Čini se kao ugodan, prilično usamljen rutinski posao, daleko od nametljivih ljudi, baš onako kako najviše voli. Ali, čovjek koji ih je angažirao i njegova životna priča promijenit će živote svih likova u romanu.

Roman je najavljen kao velik roman pisan iznimno poetskim jezikom, stilski preciznih rečenica, prepun začudnih metafora.

Prevoditeljica i književna kritičarka Jagna Pogačnik ocijenila je kako taj roman čini svojevrsnu trilogiju s prethodnim Prtenjačinim romanima, 'Dobro je, lijepo je' i 'Brdo'.

'Ne mislim tu samo na jednu specifičnu odliku stila Ivice Prtenjače, a to je ta sjajno kondenzirana fabula, sitni trenuci u kojima zastajete, predivne pjesničke slike kao nekakva poetska odmorišta, pri čemu se Prtenjača doista prepoznaje kao pjesnik u romanu. Doista je fascinantno koliko toga Prtenjača može sublimirati u samo jednoj slici, u samo nekoliko riječi', rekla je Pogačnik.

'Ono što je svima trima zajedničko je i taj jedan specifičan tip antijunaka suvremene hrvatske proze, koji je u 'Brdu' bio čovjek koji želi pobjeći od svojeg života, lažnih vrijednosti, licemjera i otuđenosti. No, dok je u 'Brdu' bilo bitno vratiti povjerenje u ljude, u novom romanu ljudi na neki način pomažu da glavni lik presloži svoj život i učini promjenu', dodala je.

Posebno se osvrnula na korištenje motiva rušenja i renoviranja kao metafore odmaka, kontemplacije i preslagivanja života, pri čemu je pisac ovaj put, za razliku od prethodnog romana, usprkos tragičnim događajima o kojima čitamo, optimističniji, a njegovi se junaci čine spremnijima za nastavak života.

'Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmiči se'

Prtenjača je istaknuo kako svi njegovi romani govore o mogućnostima životne promjene, pa tako predstavljaju, kao u priručniku za samopomoć, 'tri koraka do samopouzdanja, do bajne sreće, pustog otoka', a 'ono što je pokretačka snaga 'Tihog rušenja' moglo bi biti podvedeno pod dva stiha Johnnyja Štulića: 'Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmiči se''.

'Tiho rušenje' utoliko je malo drugačiji roman od prethodnih jer u njemu ima malo elemenata trilera, 'malo mraka, tapkanja po mraku, da se neke stvari taje i da se do njih dolazi u nekakvom malo drugačijem raspoloženju', napomenuo je pisac.

''Brdo' mi je dalo silno samopouzdanje i neku hrabrost da pišem, da se igram, i da znam da ću u kratkom vremenu doći do kraja romana. Ovu sam knjigu pisao lakše, nekako ohrabrenije, a iako u njoj postoji i ljubavna priča i četiri 'happy enda', jedan od ključnih motiva je roditeljstvo, jer u njoj postoji jasna relacija od oca prema vlastitome djetetu", rekao je.

 Knjiga je nastajala tijekom dva mjeseca "kratkoga sjedenja za računalom", a u njoj su dvije paralelne radnje koje se kasnije spajaju "praktički u jednoj rečenici, pri čemu jedna radnja objašnjava drugu".

 Književnik koji "iza sebe ima više proznih knjiga nego pjesničkih", svejedno sebe uvijek u prvom redu doživljava kao pjesnika, "jer bez poezije ne bi bilo ničega", a, kako kaže, dok piše cijelo vrijeme misli o čitatelju i stalno je u nekakvom dijalogu s njim. "To ne znači da ću mu podilaziti, da ću ga besramno zavoditi, već samo želim s njim nekako taj tekst podijeliti. Ono što mene zanima su životne promjene, lomovi, počeci i krajevi, a najviše me veseli izmišljati sudbine ljudi koje mogu izmisliti, ali se pritom ne usuđujem tako živjeti", poručio je.