Zvuk je, kako piše u programskoj knjižici predstave 'Priča o zvuku' Nore Krstulović i Vedrana Peternela, prvo iskustvo vanjskog svijeta koji djeca percipiraju još u majčinu trbuhu. Također, zvuk plača novorođenčeta prvi je znak njegova dolaska na svijet. Zvuk je u isto vrijeme beskrajno zaigran i neukrotiv atak na nebranjivo osjetilo sluha. On napada sa svih strana kroz buku, viku i dreku, zavodljivu melodiju i neodoljiv ritam ili pak bolnu tišinu. Nova predstava za najmanje gledatelje na izvedbeno zanimljiv način kroti taj neukrotivi zvuk, no u isto vrijeme iznevjerava njegovo bogatstvo dramaturškim rupama.

U svakodnevici nas nebranjivo zaskakuje na ulici, u tramvaju, vrtiću ili na poslu, no zvuk je u predstavi rezultat djelovanja izvođačice (Tina Hofman u alternaciji s Matejom Majerle). Naime, pomoću pionirske tehnologije modularnih glazbenih objekataizvođačica svojim pokretima aktivira i pokreće zvuk smješten u kutiji. Na taj izvedbeno vrlo zanimljiv način zvuk, za razliku od 'stvarnog', postaje kontroliran i 'upakiran'.

Nakon dobre ideje okrećemo se lošim stranama predstave. Iako u rukavu sakriva brojne adute: zvuk koji nudi beskrajnu zaigranost i slojevitost, izuzetno zanimljivu kutiju koja pjeva kako vrlo raspoložena Tina Hofman dirigira, 'Priča o zvuku' dobar dio predstave pomalo je dosadna.

Najmanji gledatelji, kojima je predstava i namijenjena, reagiraju na izvedbu prvenstveno prepoznavanjem njima poznatih pojmova, pokreta i zvukova. To je dobro iskorišteno u prvom dijelu predstave u kojemu su Tina Hofman i čarobna kutija prali zube, vozili bicikl i stvarali ptičji pjev. Nakon tog efektnog, iako možda nedovoljno ritmičnog uvoda, očekivali smo da se pokrene priča, no uslijedila je – tišina. Iako ponekad zna bučiti više od buke, stvarati dramaturške napetosti i odlično pogođene ritmičke pauze, ovdje je tišina stvarala tek prazan hod. Tišina koja nije imala šanse za opstanak uz malenu publiku koja ju je razbijala upravo junakom priče – (diskretnom) bukom. Pardon, zvukom.

Iako je u ostatku predstave bila elegantna u pokretu, sugestivna u izvedbi te razigrana u (prerijetkim) dinamičnim epizodama, Hofman u ovom tihom dijelu, nažalost, nije iskoristila mogućnost prepuštanja djeci zvučno-redateljsku palice da je vode, već je utišala igru u očekivanju nastavka. Iako se trudila, interakcija s malenim gledateljima bila joj je slabija strana (što će, sigurno smo, doći na svoje mjesto nakon određenog broja predstava budući da Hofman posjeduje otvorenost i scenski šarm blizak djeci).

Nakon nekoliko minuta 'šutnje', predstava se ponovo pokrenula i vratila početnoj ideji zaronivši pod vodu, odletjevši balonom u visine i sletjevši na scenu skladnim i elegantnim lepetom krila, no nije uspjela vratiti pažnju malih gledatelja. Razlog tome ne leži samo u par praznih minuta, već u neiskorištenosti silnih mogućnosti koje su se autorima nudile, izostanku novih scenskih i zvučnih iznenađenja (barem zvuku ih ne nedostaje), nedovoljnoj dinamičnosti predstave te dramaturškim rupama i nezaokruženosti. Zbog toga, bez obzira na odličnu ideju i nekoliko vrlo dopadljivih minijatura, priča je ostala visjeti u zraku ispunjenom pomalo bezličnim zvukom.