Tisja Kljaković Braić priznata je slikarica, ilustratorica i spisateljica čije su nezaboravne karikature, ali i kratke i mikropriče, savršeno definirale gorko-slatko (obiteljskog) života na Mediteranu. Tisjin pripovjedni svijet preselio je i na kazališne daske hvaljenom predstavom U malu je uša đava redatelja Marija Kovača, a potkraj ljeta u riječkoj Galeriji Kortil predstavila se velikom izložbom Spomenik živom čoviku, koju smo ranije imali prilike vidjeti u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Sa sjajnom Tisjom o kreativnom procesu, sjećanju u književnosti i jednom plakatu Njih na splitskoj Pjaci koji nikako da skinu s izloga knjižare, razgovarala je Lucija Butković.

"Ne znam napisat pismu, al' je znam naslikat", rekli ste, saževši svoju likovnu poetiku – skicoznost, humor, opažaj iznimnog u tobože običnom trenutku, da parafraziram vaše riječi. Poezija je, dakle, u srži, ali je u Oni 2 prisutna i u formi proze – (mikro)priča posijanih između crteža. Jeste li se, dakle, zaželjeli proze kojom ste se predstavili u debitantskoj knjizi U malu je uša đava?

Baš se osjećam štrukano, ka da iz sebe ne mogu više ništa iscidit. I sad samo čekam da me zvizne nešto novo. Ne da mi se kopat po starom, ne veseli me. Možda me i ta očekivanja koče. Od trenutka sam, nisam za duge staze. Nemam strpljenja, brzo se štufan i lako odustajem. U danu prominim deset raspoloženja. Zato ne mogu virovat da sam napisala knjigu od 150 strana. Ne znam šta mi je bilo. Čisto sumnjam da ću se opet uvatit pisat, a možda i oću kad mi dica narastu i odu na fakultet u drugi grad. Ma sad mi se uopće ne razmišlja o umjetnosti, niti mi se piše, niti mi se slika. U biti, možda mi se slika. Da, slika mi se! Zamišljam da dođe zima i da više nikog nije briga za mene do prolića i da slikam velike formate crnih slika koje niko ne voli.

Puno puta naglašavali ste spontanost kao element stvaralaštva. Vaš "refleks na svijet", moć da prepoznate, kao što je primijetio pisac i kolumnist Ante Tomić, istinu svakodnevice, da u svoje crteže ugradite svaki dom i bračni par – vjerojatno je u spirali s tom slobodom, spontanošću pristupa. Je li apsolutna sloboda – s obzirom na vaš trenutačni status – uopće moguća i kako ju je moguće, iz dana u dan, opet izboriti?

Mislim da san kukavica ja kao ja, al kad slikam ili pišem, baš i nisam jer u tom procesu isključujem pamet. Nemam računicu. Pa pustim crnilo ili šljokice, već kako mi dođe. Ne mogu to kontrolirat. A onda se naglo povučem i čekam šta će bit. Ka prava kukavica iz mišje rupe. Pa šta bude – bude… Moj kukavičluk svodi se i na javne nastupe, vožnju auta, odlazak na šalter, razgovor na engleskom... Zapravo bojim se svega i ne bojim se ničega.

Postoji li, intimno, još uvijek trenutak čuđenja kad naiđete na svoj rad u javnom prostoru ili je vaš likovni imaginarij i u vašoj svijesti već prihvaćen, javan, opći?

Da, karikature odnosno Oni su ušli u narod ka narodna pjesma i autor više nije ni važan. Drago mi je da je to tako jer vidim da Oni traju mada ih više ne crtam. Ta dva lika ispričala su jednu priču o ničemu i o svemu. A meni su otvorili sva vrata, guštala sam ih radit. Ima jedan plakat Njih na knjižari na Pjaci. Još ga nisu skinili. I uvik se malo štrecnem kad ga ugledam, pa brzo prođem kraj njega ka da ga ne vidim. Jer ja s njima nemam ništa. Oni su oni, ja im ne triban više.

Knjigu U malu je uša đava otvara priča o porođaju "Kako je počelo" – koja bilježi prva sjećanja, ali i specifičan odnos istine i priče. Je li svaka priča, po vašem mišljenju, neka vrsta vremenske kapsule, doprinos – ma kako varljiv – pamćenju/strukturi čovjeka i svijeta?

Kako je reka Balašević, "sjećanje je smiješna lupa koja sitne stvari uveličava". Amarcord. Ja sam tu knjigu napisala da se ne zaboravi, ona je moja vremenska kapsula. Ispostavilo se da je svi imaju, al je nisu stigli zapisat. I da, U malu je uša đava moj je mali doprinos protiv zaborava… A sve tako brzo prolazi. Mi ćemo uskoro postati priča. Ne valja ni to šta puno živim u prošlosti i vraćam se nazad. I uvik mi govore: "Ajde dobro, to si već sto puta ispričala." Pa pusti me i taj sto prvi. Šta ti smeta? Ne prekidaj me dok se sićan.

Fraktura ove godine slavi 20. rođendan – koji je ujedno rođendan sjajnog dizajna i ilustracije. Postoji li u tom pogledu neko naše izdanje koje vas se dojmilo?

Fraktura ima moderne zanimljive naslovnice i ne znam koju bih izdvojila. Morala bi sad kopat po internetu da ih uspoređujem. Bez da vidim znak čekića, mogu razaznat koja je knjiga izašla iz Frakturine tvornice.