Također istražuje zašto uzastopni pokušaji stvaranja jugoslavenske nacije nisu uspjeli i zašto je, unatoč tome, ideja o jugoslavenskoj sintezi zadržala svoju privlačnost u inozemstvu, čak i kad se država raspala, kaže se u opremi knjige.

Povjesničar sa Sveučilišta 'Maquarie' u Australiji Danijel Džino rekao je da je autorica utvrdila kako u nastanku Jugoslavije nije uzeto ono jugoslavenstvo koje je nastalo oko Josipa Jurja Strossmayera na ruševinama ilirskog pokreta, nego ono nastalo na temelju putopisa pripadnika visokoga britanskog društva, među kojima posebnu ulogu imaju oni Arthura Johna Evansa.

'Evans vidi Srbe kao dominantnu naciju, pokazuje mržnju prema Hrvatima, a Bosnu i Hercegovinu vidi kao srpsku zemlju', istaknuo je Džino.

Mladen Ančić sa Sveučilišta u Zadru smatra da je tako oblikovano jugoslavenstvo Britanija iskoristila za promicanje svojih kolonijalnih interesa te kao bi spriječila prodor njemačkih interesa na jugoistočnu Europu. Čim su se britanski interesi promijenili, kao tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, srpski su povjesničari zapanjeno isticali da su Srbiju napustili oni koji su je stalno podupirali.

Srbija je bila 'najveći siledžija' na Balkanu, a Britanija ju je odvojila od Bugarske da zajedno ne budu prejake i kontrolirala ju je preko projekta Jugoslavije, smatra Ančić.

Jugoslavija je dakle u funkcionalnom pogledu egzistirala kao transnacionalni projekt, a u sadržajnome kao konstrukcija u kojoj su se potiskivale razlike koje je povijest stvorila na južnoslavenskim prostorima, smatra recenzent Srećko M. Džaja

Kada se promijenila europska strateška paradigma podjele Europe na dva međusobno suprotstavljena bloka, Jugoslavija je izgubila transnacionalni razlog opstanka, a konstrukcija koja se pozivala na navodnu kulturnu identičnost i 'bratstvo i jedinstvo', a zapravo je počivala na ideologiji, diktaturi i političkoj represiji, urušila se i za sobom ostavila 'kulturološki disparatno pučanstvo, nepripremljeno za demokratsku izgradnju međusobnih odnosa', smatra Džaja.

Takvo viđenje Jugoslavije nije samo izazov konceptu jugoslavenstva sa Srbima kao dominantnim narodom, nego i svim jugonostalgičarima koji su u Jugoslaviji vidjeli i vide jedinstven kulturološki prostor, a bujanje etnonacionalizama tumače kao manihejsku pojavu zla, a ne kao političke posljedice diktatura i represija dviju Jugoslavija, smatra Džaja.

Teze i zaključci Vesne Drapač alternativa su mnogim drugim tumačenjima Jugoslavije. Tu alternativu ne treba prihvatiti kao 'izbijanje klina klinom', nego kao konstruktivan prilog kritičkom diskursu, smatra Džaja.