Bili smo sinoć u pulskom Malom rimskom kazalištu, gdje se odvio sjajan koncert supergrupe The Smile, koju čine članovi Radioheada i Sons of Kemet
Sat i pol je od početka koncerta, u crescendu završava 'Bending Hectic', vjerojatno najbolja pjesma objavljena ove godine. Svi oko mene ustaju sa svojih mjesta sluteći da The Smile privode svoju svirku kraju i bjesomučno plješću, a čuje se i pokoji urlik odobravanja. Thom Yorke, Jonny Greenwood, Tom Skinner i njihov vjerni pomoćnik Robert Stillman povlače se u backstage. Ako je ovo kraj, savršen je.
Dva sata ranije ulazim u pulsko Malo rimsko kazalište, veličanstven prostor navrh grada. Pozornica je to koja je nakon dugotrajne obnove prošlog proljeća konačno otvorena i gdje je, vjerojatno zbog nedovoljnog interesa publike, prebačen koncert ove supergrupe, sastavljene od članova Radioheada i Sons of Kemet. Prvotno se njihov nastup trebao održati u Areni, poprištu mnogih ekskluzivnih događaja zadnjih godina, no The Smile ipak nisu Dua Lipa, oni ipak zanimaju mnogo užu publiku - nešto više od tisuću mjesta bit će sasvim dovoljno, svakako bolje od poluprazne Arene.
Za to vrijeme virtouz elektroničke glazbe James Holden prčka po mikseti dok mu društvo pravi nepoznati multiinstrumentalist. Dvojac stvara prikladnu zvučnu kulisu zalasku sunca u Puli dok se poprište večerašnje koncertne poslastice polako puni uglavnom sredovječnim posjetiteljima, među kojima brojni nose majice s obilježjima benda, pokušavajući zauzeti što bolji položaj u amfiteatru. Prostor je strogo odijeljen između stajaćih mjesta u parteru i sjedećih mjesta na tribinama, organizator je segregaciju publike, čini se, obavio nasumično, što otkrivaju razgovori s prijateljima koji su se našli na 'krivoj' strani. Ništa zato, zadovoljan sam što ću koncert odsjediti, glazba ovog trojca ionako ne zahtijeva pretjerano gibanje, a i pogled će biti bolji s visine.
Točno u 21 i 15, baš kao što je najavljeno, britanski džentlmeni Yorke, Greenwood i Skinner uz sramežljiv pljesak izlaze na binu, kao da publika ne vjeruje čemu će upravo svjedočiti. Naime, predugo smo ih čekali u Hrvatskoj i sad ih imamo priliku gledati na svakoj turneji - nečuveno. Sramežljivi su i oni, nema previše verbalne komunikacije ni iritantnih govorancija, tek poneko mahanje rukom, doputovali iz Beograda zbog svirke. Kreće lagano zagrijavanje s pjesmom 'Wall Of Eyes', prvom numerom s istoimenog ovogodišnjeg albuma, Yorke pjeva i prebire po akustičnoj gitari dok mu Greenwood i Skinner samozatajno sekundiraju. Već sljedeća pjesma, 'The Opposite', donosi više ritma, u parteru se njišu natiskana tijela.
Publika je u stanju transa, u tišim dijelovima se ne čuje ni muha, tek pitanje o tome je li ovo što upravo sviraju nova, neobjavljena pjesma, što ubrzo po završetku potvrđuje i sam Yorke, ubacivši je promišljeno na početak, dok smo još koncentrirani. Očito The Smile nije puka razbibriga dok Radiohead odmara, radi se punom parom. Skladbe se redaju rafalno po principu jedne brže, žešće i jedna sporije, mekše. Vrijeme kao da je zamrznuto, mrak koji postaji sve gušći otkriva da ipak teče. Buđenje iz transa donosi brza 'We Don't Know What Tomorrow Brings' s prvog albuma, koja tjera Yorkea na karakterističan ples, vrhunac je koncerta. Slijede 'Teleharmonic', 'Pana-vision', 'Under Our Pillows' i 'You Will Never Work In Televison Again' - teška artiljerija.
Svi su se prisutni opustili baš u trenutku prvih taktova nadahnute izvedbe 'Bending Hectic', nakon koje se događa standing ovation. Bend se ipak vraća na bis, imaju još aduta u rukavu - 'The Same', 'The Smoke' i 15 godina staru Yorkeovu solo pjesmu 'FeelingPulledApartByHorses'. Posljednja izvedena pjesma u Puli je 'You Know Me!“, ujedno i zadnja s aktualnog albuma, koju je pjevač odsvirao potpuno sam na klaviru, našalivši se pritom svojoj sviračkoj vještini. U publici je delirij, ustajemo kao da smo čuli zadnje taktove svojih života. Ovo je večer za pamćenje!