Smrt književnika i jednog od najboljih pisaca generacije Bekima Sejranovića zatekla je mnoge, osobito ljubitelje njegovih mnogobrojnih djela, od kojeg se i dalje na društvenim mrežama opraštaju obožavatelji diljem regije. Pet dana nakon njegove smrti u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu održana je komemoracija, na kojoj su sudjelovali Bekimov bliski prijatelj i književnik Marko Tomaš, književna kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik, pisac Zoran Ferić, književnik i urednik Drago Glamuzina te književni urednik Kruno Lokotar, a ulomke iz njegovih djela čitala je glumica Daria Lorenci.

Budući da je zbog epidemiološke situacije i dalje ograničen broj ljudi na okupljanjima, ovoga ih je puta moglo biti samo 40, no zato se Hrvatsko društvo pisaca pobrinulo da se prijenos komemoracije može pratiti preko njihove stranice na Facebooku.

Zoran Ferić istaknuo je kako je riječ o sjajnome piscu koji je pripadao trima književnostima - bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i norveškoj - čiji je odlazak ostavio nenadoknadivu prazninu, kako u književnostima unutar kojih je djelovao, tako i u srcima svih koji su ga poznavali.

'Ako je količina žaljenja koje dolazi poslije nečije smrti pokazatelj kako je čovjek živio, koliko ga je ljudi voljelo i što je on bio, onda bi Bekim Sejranović ovim što se dogodilo nakon njegove smrti mogao biti zadovoljan', rekao je Ferić i dodao: 'No skroman kakav je bio, on bi o ovome itekako imao svoje mišljenje i pokušao se s time i 'šegačiti'.'

O Sejranoviću kao romantičnom buntovniku, kojemu je uobičajen okvir života uvijek bio preuzak, govorio je glavni urednik njegova hrvatskog nakladnika VBZ-a Drago Glamuzina. Usporedio ga je s junacima svojeg djetinjstva, kao što su Huckleberry Finn, Mister No i Corto Maltese, 'koji uvijek idu svojim putem'.

'Bio je dobar čovjek, pošten, topao, iskren, i bilo ga je lako voljeti. Najgori je bio za sebe, imao je jednu mračnu, autodestruktivnu stranu, što znaju svi koji su čitali njegove knjige', rekao je Glamuzina, a potom i ispričao anegdotu kako je Sejranović na neuobičajen način 'službeno' postao norveškim piscem – njegova prva knjiga objavljena u toj zemlji, tiskana u 10 tisuća primjeraka, objavljena je s pogreškom: iz romana je propustom nakladnika 'ispalo' 60 ključnih stranica. No Sejranović je tome doskočio tako da je sam isprintao stranice koje su nedostajale, a koje je dijelio uz svoje knjige na promocijama.

Na srednjoškolske dane provedene sa Sejranovićem u Rijeci osvrnuo se književnik Ivica Prtenjača. Rekao je da je Sejranović oduvijek bio vrlo strastven čovjek, s velikom ljubavlju za život, za druge ljude. 'Bio je riječki dečko u najboljoj izvedbi, pri čemu mislim na ono slobodarstvo, kozmopolitizam i potpunu odsutnost mržnje prema bilo kome', kazao je Prtenjača.

Brojnih i vedrih i tužnih trenutaka sa Sejranovićem prisjetili su se i njegov urednik i prijatelj Kruno Lokotar, književna kritičarka Jagna Pogačnik te pisac Marko Tomaš, blizak Sejranovićev prijatelj.

Pogačnik je Sejranovićeve romane opisala kao neke od neupitno najuspješnijih primjera bespoštedne, autentične i iskrene literature iz pera nepretencioznog pripovjedača, pisca punog energije, u neprekidnom pokušaju uobličavanja svojeg identiteta. Lokotar je rekao kako je Sejranović bio 'tamni karizmatični princ' regionalne književnosti, čije je djelo 'veliko i nemilosrdno, i prema samome autoru i prema svima drugima'.

Tomaš je uz suze kazao kako je izgubio velikog prijatelja i druga, čovjeka kojega su svi voljeli, čiji je odlazak ostavio u njemu trajnu, nenadoknadivu prazninu.

Bekim Sejranović umro je prošlog tjedna u Banjoj Luci u 48. godini, a pokopan će biti sutra u Tuzli, kada će se održati još jedna komemoracija - u njegovoj Rijeci, i to u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a na kojoj će govoriti književnik Nikola Petković, dok će članovi riječke skupine RiLit, Dunja Matić Benčić, Gordana Brkić Žagar i Milan Zagorac čitati citate iz njegovih djela.