U zagrebački Etnografski muzej privukla nas je izložba 'Svečanost' umjetnice Tanje Dabo postavljena povodom njegove 105. godišnjice. Međutim, tamo smo otkrili još jednu intrigantnu izložbu - 'Intimni prostori svakodnevnice' - autorski rad sadašnje ravnateljice Muzeja Zvjezdane Antoš. Gospođa Antoš bila je izuzetno ljubazna i provela nas je skrivenim kutcima ove lijepe zgrade na Trgu Mažuranića te nam pokazala obje izložbe. Također nam je otkrila mnogo o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ove za našu kulturu važne ustanove. Kasnije smo kontaktirali i gospođu Dabo ne bi li nam otkrila nešto više o svojoj izložbi.

Za početak, zanima nas kako je došlo do osnutka Etnografskog muzeja: 'Osnovani smo 1919. godine kao Etnografski odjel Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu. Salamon Berger, prvi ravnatelj Etnografskoga muzeja u Zagrebu, po struci je bio trgovac tekstilnom robom. Prije dolaska u Muzej on je s jedne strane radio na stvaranju zbirke etnografskih predmeta i umjetnoga obrta, a s druge, na poticanju kućne industrije uglavnom vezane uz tkanje. Aktivirao je seoske tkalje koje su prenosile svoje znanje ženama koje su izrađivale luksuznu odjeću s motivima narodnog veza, a uz to je bio i strastveni kolekcionar. Bilo je to vrijeme skupljanja narodne umjetnosti, odnosno lijepih predmeta, koji predstavljaju baštinu. Inicijalni fundus je imao 20 tisuća predmeta na četvero zaposlenika. U fundusu su bili predmeti skupljani prema estetskom kriteriju - najljepše narodne nošnje - i dosezi narodne umjetnosti. Ubrzo se krenulo prema znanstvenom istraživanju, pri čemu je veliku ulogu odigrao kustos i ravnatelj muzeja Vladimir Tkalčić. U to vrijeme je na cijeni bilo prikupljanje svega seljačkoga, treba uzeti u obzir društveno-politički kontekst', priča nam Antoš, a ja se šalim s tim kontekstom i spominjem jednu snažnu političku stranku.

'S druge strane, u to se vrijeme etnologija formira kao znanost. Upravo je osnivač Katedre za etnologiju Milovan Gavazzi ovdje je tri godine radio kao kustos. Istovremeno počeli su skupljati muzejsku građu stvarajući mrežu muzejskih povjerenika. Možda smo imali veliku sreću što su ti ljudi radili ovdje. S njima je na 'Pokupsku ekspediciju' išao kao snimatelj etnomuzikolog Božidar Širola - prije 100 godina su se otisnuli na divlju rijeku Kupu čamcem i proveli istraživanje i skupljali predmete od lokalnih seljaka. To su temelji, a oni su i dan-danas okosnica fundusa: zbirka broji 85 tisuća predmeta, 88 tisuća fotografija i ogromnu dokumentaciju', nastavlja Antoš.

115 žena u 105 godina rada Muzeja

U materijalima tiskanim povodom 105. godišnjice našao sam informaciju o 115 žena koje dale svoj obol u radu Muzeja, stoga pitam tko su one bile: 'U početku možemo pričati o jednoj osobi - Pauli Gabrić. O njoj se nije mnogo znalo, samo da je vodila dokumentaciju, bilježila opise predmeta. Zapravo je bila slikarica i visokoobrazovana osoba, ali je dobivala upola manju plaću od kolege kustosa - nije bilo ravnopravnosti, nije se vrednovao njihov rad. Zdenka Sertić, koja je bila zaposlena kao likovna umjetnica; crtala je narodne nošnje. Njezin rad također nije bio vrednovan, a u jednom je trenutku čak dobila otkaz. Imali smo upravo okrugli stol ususret izložbi 'Histerija zaborava' s Arheološkim muzejem, Muzejem za umjetnost i obrt te Hrvatskim školskim muzejem. Te su žene bile kustosice, restauratorice, kasnije i ravnateljice. Jedna od njih bila je Jelka Radauš Ribarić, koja je vodila našu zadnju obnovu 1972. godine. Naravno, nisu samo žene zaslužne, bilo je i mnogo muškaraca protagonista', otkriva Antoš.

Izložba 'Intimni prostori svakodnevnice'

Uskoro nailazimo na izložbu 'Intimni prostori svakodnevnice', koja zauzima dobar dio prizemlja Muzeja, a Antoš govori sljedeće: 'Izložba je nastala proučavanjem predmeta iz Zbirke namještaja, a njoj je prethodila knjiga o toj zbirci. Tijekom dubinskog istraživanja, a to je bilo za vrijeme pandemije i potresa, dok smo radili od kuće, javila mi se ideja staviti je u aktualnu situaciju, odnosno vidjeti koji su nam predmeti zaista važni. Odjednom smo svi boravili kod kuće, suprug mi je postao kolega jer smo radili zajedno u istom prostoru. Razmišljala sam koji su prostori i predmeti intime te postoji li danas ta intima. Vratit ću se nakratko na perspektivu žena: taj namještaj u zbirci je bio dio dote ili miraza svake udavače. Priča je bila da nju udaje upravo miraz, što je bio rezultat ekonomske snage obitelji. To je na kraju 19. stoljeća mogla biti raskošna škrinja puna tekstila, kasnije ormar, krevet ili cijela spavaća soba. No dote su bile veoma različite, u Dalmatinskoj zagori je to mogla biti jedna katriga. Htjela sam ispričati priču o tim djevojčicama koje su se udavale s 13-14 godina; već s 15 bi bile 'stare cure'. One su odlazile u domove svojih mladića, kod nepoznatih obitelji. To je nekad bilo često, a u nekim kulturama je i dalje tako. Željela sam to prodiskutirati kroz predmete - koji su to prostori, je li spavaća soba prostor intime? Ispalo je da to više nije slučaj, ali i da nije bila niti u prošlosti, jer su živjeli u zadružnoj obitelji u velikoj sobi u kojoj je boravilo nekoliko generacija. U izložbi se promišljaju i javni prostori, odnosno u kojima se okuplja obitelj oko stola, odvijaju se razne svečanosti na koje dolaze gosti, a noću se tamo i spavalo. Kroz 17 intervjua koje sam provela u raznim dijelovima Hrvatske sam željela saznati koji su njihovi prostori današnje intime i kako se ljudski život promijenio uslijed migracija, ratova, pandemije i potresa.'

Izložba 'Svečanost' umjetnice Tanje Dabo

'Cilj je bio suradnja sa suvremenim umjetnicama. Ana Hušman ima dva stalno izložena rada kojima se kontekstualiziraju izloženi predmeti, a suradnja na radu 'Svečanost' s Tanjom Dabo je došla s kolegicom Irenom Bekić, ravnateljicom Umjetničkog paviljona. Ovdje se željela problematizirati tema neravnopravnosti žena i to što ste njihov rad ne cijeni. Recimo, Nagradu 'Vladimir Nazor' su uglavnom primali muškarci, 75 posto uz novčanu nagradu. Žene su na poklon dobivale kristal, a kristal se oklanjao u raznim svečanim prigodama koji je zanimljiv jer su ga svi čuvali u posebnim ormarima i prenosile s generacije na generaciju. Želja umjetnice je bila izložiti kristal u našem namještaju, a kristalne predmete su donosili građani i donirali ih za muzejsku izložbu. Umjetnica sa studentima na taj kristal gravira imena različitih ljudi, to je projekt koji je i dalje nastaje tijekom trajanja izložbe na radionicama uz pomoć studenata Akademije likovnih umjetnosti. Svi ti predmeti se mogu gledati na različite načine, što je fenomenalna ideja umjetnice Dabo', ponosna je Antoš.

Ima li života u Muzeju van velikih događanja?

'Naša je svakodnevnica izuzetno aktivna. 29. svibnja smo otvorili našu novu čuvaonicu, koja je prvo takvo mjesto u Hrvatskoj dostupno javnosti. To je značilo da smo u razdoblju od početka siječnja do početka svibnja prenijeli 55 tisuća predmeta, isključivo s našim osobljem. Trebalo je prije preseljenja svu tu građu obraditi - to je nevidljivi rad kustosa. Kustosi i restauratori su to radili zajednički, a predmeti su bili adekvatno pakirani, transportirani i pohranjeni. U tijeku nam je priprema trogodišnje izložbe 'Putnici' koju otvaramo 22. studenog, koja je naša nova trogodišnja izložba u prizemlju, gdje će se prezentirati Zbirka izvaneuropskih kultura. Nakon 56 godina zbirka se sagledava u suvremenom kontekstu. Imamo izuzetno bogatu prezentaciju izvan Muzeja - u Virovitici je naša izložba 'Lica gladi', koja će nakon toga biti otvorena u Budimpešti. Dolaze nam i u goste - imamo japansku izložbu 'I Love Sushi', a iza nje nam dolazi izložba 'Pinocchio' preko Talijanskog veleposlanstva. Imamo i brojne pedagoške programe, Muzej vrvi posjetiteljima. Pripremamo i adventski program, sve će biti prilagođeno tradicijskom Božiću', iznosi aktualnosti i planove Antoš.

Pada mi na pamet središnja manifestacija svih muzeja - popularna Noć muzeja, a Antoš mi govori sljedeće: 'Prošle godine smo bili iznimno uspješni, preko četiri tisuće posjetitelja. Ljudi su dolazili i sudjelovali u programu, nije bio stampedo kroz muzej - nego su s interesom pratili sva događanja i naše izložbe. Naših je 60 posto programa besplatno, to nije slučaj samo na Noć muzeja. Smatram da je jako važno otvoriti instituciju građanima, da nismo samo za elitu. Možda ih možemo inspirirati, možda će studirati etnologiju, možda će htjeti sačuvati predmete svojih predaka ili provesti ugodno vrijeme i nešto naučiti...'

Za kraj pitam kakvi su planovi za sljedećih 105 godina Muzeja: 'Ne znamo hoćemo li toliko postojati! Međutim, nadam se da hoćemo. Ono što je važno je obnova Muzeja, odnosno novi stalni postav. Obnavljamo ga korak po korak, ali se nadam da ćemo uskoro imati postav na svjetskom nivou - to nam je velika želja. Vjerujem i da će biti puno izazova kroz različite suradnje, od kolega iz raznih muzeja, ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj Hrvatskoj i svijetu. Važna nam je participacija, da posjetitelji nisu pasivni, nego da aktivno sudjeluju u našim programima i stvaranju izložbi.'