Pariška kulturna jesen, standardno doba za udarne umjetničke projekte, nije počela u odviše liberalnom tonu. Čak su dva velika kulturna projekta, izložba japanskog umjetnika Takashija Murakamija u Versaillesu te režisera-fotografa Larryja Clarka u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, popraćeni jasnim pokušajima zabrane i ograničavanja sadržaja.

Prvo su se u slučaju gostovanju sveprisutnog japanskog umjetnika Murakamija u Versaillesu, kojeg šira publika poznaje po redizajnu Vuittonovih torbi ili po slobodnom citiranju manga stila, javili glasovi s jakom nacionalnom savješću koji se protive 'oskvrnuću' simboličkog mjesta francuske povijesti.

Murakami je treći umjetnik koji gostuje u Versaillesu, a drugi koji je, nakon Amerikanca Jeffa Koonsa, izazvao polemike. U osvrtima na Murakamijevu izložbu, likovni kritičari ističu, ne bez ironije, kako su Murakamijeve sjajne, koloritne i predimenzionirane skulpture zapravo idealan izbor za überkićeni dekor Versaillesa. No grupa francuskih udruga, koja ne krije svoju sklonost k rojalističkoj prošlosti i reakcionarni ukus u umjetnosti, pokušala je na nekoliko načina spriječiti dolazak Murakamijevih skulptura.

Peticija pod nazivom 'Versailles mon amour' protivila se zbog nekoliko razloga, među ostalim i zbog suviše eksplicitnih radova poput 'My Lonesome Cowboy' koji prikazuje dječaka u zanosu samozadovoljavanja. Zanimljivo je u tim naporima udruga bilo primijetiti kako dotični radovi uopće nisu bili planirani za izložbu u Versaillesu.

Dok je prvi događaj prošao u relativno revijalnom tonu standardnih konzervativnih argumenata, drugi slučaj, izložba fotografija američkog režisera Larrya Clarka u Muzeju moderne umjetnosti, zabilježio je konkretnu zabranu. Larry Clark, poznatiji kao filmski režiser (Kids, Bully, Ken Park) u svojim fotografskim djelima, od kojih većinu izlaže prvi put u pariškom muzeju, otkriva naličje adolescentskog svijeta s motivima droge, nasilja i seksa. Pred crno bijelim fotografijama koje bez kompleksa prikazuju život adolescenata, Gradsko vijeće Pariza, uz argument 'pedofilskog i pornografskog karaktera nekih radova', zabranilo je izložbu mlađima od 18 godina. Stranka zelenih, kao i stručna javnost, strogo je osudila tu gestu autocenzure gradskih vijećnika.

Kustosica Stéphanie Moidson u Le Mondeu komentira apsurdnost odluke o zabrani, jer se time izložba uskraćuje upravo onima kojima se najeksplicitnije obraća, adolescentima. U kontekstu 'kukavičluka' i 'autocenzure' kustosica ističe moguće konezkvence te neodgovorne odluke. Odluka o tome imaju li izvjesna djela 'pedofilski ili pornografski karakter' trebala bi biti prepuštena posjetitelju, jer bi se u protivnom, djela Davida Hamiltona, Balthusa ili Richarda Princea mogli jednako tako naći na nepoćudnoj listi. U posljednjih desetak godina Moidson identificira znakoviti 'višak opreza' u art svijetu preko kojeg se upravo posjetitelj otkriva kao ugrožena stranka. Naime, sigurnosne mjere zabrane predstavljaju suvremenu umjetnost u ozračju sumnje i potencijalnih trauma od koje posjetitelje treba pod svaku cijenu zaštititi.

Skeptici će zasigurno komentirati kako su upravo zabrane i pokušaji te ograničavanje dobne granice na minimalnih 18 znak za to da je suvremena izložbena scena napokon usvojila showbizz pravila, koja bi se lapidarno mogla svesti pod onu 'ne postoji loš publicitet'. No istovremeno teško je ne zamijetiti paralelnost između zaoštrene političke klime u Francuskoj, koju u posljednje vrijeme prate snažne antiimigrantske mjere te novonastalu brigu za što ćudorednijim i 'nacionalnijim' sadržajima u likovnim izložbama.