Opremu su očito s rijetko doživljenim grafičkim užitkom kreirali Mileusnić + Serdarević (Dragan + Željko) doživjevši i ostvarivši pritom san svih grafičkih urednika da raskošno prelome knjigu s mnogo slika i minimumom teksta, jedva pet stranica. A, riječ je, zapravo, o nečemu što traje ciglih minutu, 12 sekundi i 45 stotinki, a prevedeno je u knjigu poprilične zapremine te malo sužena A4 formata.

Ukoričena je, dakle, špica za 30. Animafest kojom se Nedeljko Dragić 2002. godine vratio u hrvatsku kinematografiju nakon što je 1991, iz pretpostavljivih razloga, otišao iz Hrvatske i skrasio se u Münchenu gdje je živio isključivo od reklama i za svoj gušt izrađivao stotine crteža i kolaža. Napomenuo je pritom predgovarač mnoge zanimljivosti, kako već to on često čini, dodajući vrijedna pamćenja i opaske osnovnoj temi teksta. Reći će tako da je Nedjeljko Dragić vodeći modernist famozne Zagrebačke škole crtanoga filma podsjećajući da njegov crtić 'Idu dani' osvojio drugu nagradu u Oberhausenu, 'Tup Tup' je nominiran za Oscara, a odmah potom Dragić je primljen u članstvo Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, 'Dnevnik' je proglašen jednim od 11 najboljih animiranih filmova svih vremena po glasanju članova ASIFA-e.

Koliko se god može činiti da je ponavljanje rečenih činjenica suvišno, treba imati na umu da zaborav je ljudski često pregolem kada su u pitanju uspjesi drugih. U daljnjem tekstu Polimac se bavi, zapravo, finom analizom i meritornom interpretacijom umjetničkog djela, animirane špice za festival animacije. Samo je otprve riječ o namjenskome, prigodnu djelu i Dragić je to mogao s podjednakim funkcionalnim uspjehom napraviti i s mnogo manje ambicije i kreacije. Ali, nije. To on bijelo na crno potvrđuje svojim potpisom u prvome kadru.

Na DVD-u pridodanu, tj. praktično umetnutu na gumenu os na unutrašnjoj strani stražnje korice piše samo ANIMAFEST, ZAGREB 2002. festivalska špica. Scenarij i režija Nedjeljko Dragić, 01̍05̎. Preporučujem pokušati pratiti uz Polimčevu interpretaciju to mikrokosmičko remek djelo animacije pa će se uskoro pokazati da je to, zapravo, nemoguće, naime, toliko je likovnoga bogatstva u animacijskoj brzini da pomni gledatelj ili čitatelj može samo nazrijeti izvorni sinkretizam jer sve se sastoji od apsolutno nedjeljivih elemenata, dinamične linije, ritmične dječje karusel glazbe u superiornoj animaciji.

Glavni junak te simbolima prepune kondenzirane povijesti škole zagrebačke animacije, u svojevrsnoj perpetum mobile kružnoj dramaturgiji, šestinski je šešir sa crveno-bijelo-plavom vrpcom koji je kadar stići i uteći i na važnu mjestu postojati, mijenjati uloge i funkcije, reklo bi se, 'kak na filjme' ili kao u crtiću. Sve je tu moguće jer iz šešira koji postaje mađioničarski svašta proizlazi – mačak i miš bježe pred ekspresnim vlakom podsjećajući na 'Toma i Jerryja', ali tu će se, svaki na svoj način, pojaviti i Rembrandt i Van Gogh.

Prošetat će gegajući se kao nikada nitko Charlie Chaplin, provirit će Vukotićev oskarovski Surogat i tako u animacijskom kolopletu naći će se još tristo čuda i smijeh 'He, He' i 'Ha, Ha.' I sve onda ode u crno kako je i počelo. Kruženje je tu opet kao vrhovni dramaturški zakon. Pa tako, koliko god se Dragićeva špica može gledati uvijek iznova, da bi se primijetilo što više detalja ili se iz istoga razloga puštati u slow motion načinu, kako predlaže predgovarač, utoliko će se sve jasnije postati da je njena stvaralačka, umjetnosna srž, zapravo, nesaglediva.

Naime, koliko se god ova knjiga u svim sastavnicama može shvatiti kao stanoviti udžbenički spomenik zagrebačkoj školi crtanoga filma, toliko se iz nje ipak dokraja ne može spoznati umjetnička bît animacije, ali zato mnogo se može naučiti o njenome tehničkom aspektu, a to nije malo jer to je ipak nezaobilazno na putu prema kreaciji. Dragić u napomenama na tu temu kaže da 'znanje i umjetničke vrline umiru sa stvaraocima. Prenijeti se mogu samo tehničke, pojednostavljene sheme kako se dolazi do izvedbe djela… Ali u tim detaljima i rješenjima nema umjetnosti, ona se skriva između. U filmu nije umjetnost ono što se vidi na slici; umjetnost filma krije se između slika.'

A tolika je množina živih slika samo u tome Dragićevu djelcu u malo više od minute da mora biti da je i sva sila umjetnosti u tolikome međuprostoru.