Bordo će o svojem životnom stvaralaštvu govoriti kao gost Festivala svjetske književnosti (FSK) koji se u organizaciji nakladnika Frakture održava u Zagrebu od 3. do 11. rujna.

'Bez obzira što sam se od samog početka uglavnom opredijelio za animirani film, mnogo kasnije sam shvatio da sam ja u osnovi karikaturist u svim područjima svog stvaralaštva', kazao je Dovniković.

'Mene je od početka u crtanom filmu zanimao parodični odnos prema životu i ljudskim karakterima u društvu, a to je zapravo osnovna značajka karikaturista', pojasnio je.

Nagrađivani majstor animacije, Bordo je bio sudionikom svih ključnih trenutaka povijesti animacije u Hrvatskoj: 1951. surađivao je na prvom hrvatskom crtanom filmu 'Veliki miting'; sudjelovao je i u osnivanju nove tvrtke Duga-film specijalizirane za animaciju, te se 1958. na poziv Dušana Vukotića uključio u rad Zagreb filma, gdje se rano etablirao kao samostalni autor te postigao golem uspjeh.

'Bila je to obostrana ljubav. Kad je glavni urednik i direktor Kerempuha odlučio ostvariti san svog renomiranog karikaturista i nekadašnjeg velikana hrvatskog stripa Waltera Neugebauera – pokretanje filmske animacije kod nas – morao je za taj pothvat s Walterom naći crtače suradnike. Odazvala su se dvojica karikaturista: Vlado Delač i ja, mladi crtači koji su naginjali stripu', kazao je Dovniković.

Pionirsko vrijeme

Od samog je početka u organizaciji Animafesta, čiji je bio predsjednik programskog odbora te festivalski direktor, a neko vrijeme bio je i član odbora ASIFA-e, međunarodne asocijacije animiranog filma.

'Imao sam sreću naći se u važnim razdobljima naše povijesti u bitnim trenucima svog razvoja. U proljeće 1950. u neizvjesnim počecima naše animacije nismo, naravno, bili svjesni da će naš pionirski rad rezultirati Duga filmom, Vukotićevim Oscarom, Zagreb filmom, Zagrebačkom školom animiranog filma, Akademijom animiranog filma te svim onim osobnim i zajedničkim uspjesima koji su pronijeli glas naše zemlje u čitavom svijetu. Zbog svega toga ponosan sam danas svakim međunarodnim uspjehom našeg animiranog filma, jer u svakom tom uspjehu vidim klicu našeg početka 1950. Godine', dodao je.

No, kako je istaknuo, na početku svoje animatorske karijere, desetak prvih godina nije smatran pravim pripadnikom Zagrebačke škole, jer nije mario za eksperimente i novitete u animaciji, što je bila glavna značajka Škole.

'Sporedno mi je bilo eksperimentiranje koje je bilo osnovna karakteristika autorskih filmova zagrebačkih autora, što ih je lansiralo u vrhove svjetske animacije', pojasnio je umjetnik.

No, glavna vrijednost Zagrebačke škole je zapravo u tome da je svaki zagrebački autor imao svoj umjetnički svijet, različit jedan od drugoga po sadržaju, crtežu, animaciji i filozofiji, a kako je traženje novih izraza bio izazov svakom autoru, kod nekih je projekata i sam osjetio potrebu za novim pristupom temi filma, napomenuo je.

Neki od njegovih nagrađivanih filmova koji su mu donijeli međunarodni status su 'Bez naslova' (1964.), 'Znatiželja' (1966.), 'Krek' (1967.), 'Ljubitelji cvijeća' (1970.), 'Putnik drugog razreda' (1973.), 'Škola hodanja' (1978.), 'Uzbudljiva ljubavna priča' (1989.).

Povijesna 1950.

'Svoju profesionalnu karijeru započeo sam 1950. godine kad sam, prešavši iz zavičajnog Osijeka u Zagreb na studije, odmah postao karikaturist satiričkog tjednika Kerempuh. Pripadao sam grupi crtača, koji su 1950. krenuli raditi stripove nakon agitpropovske ideološke zabrane stripa kao kapitalističke izmišljotine koja odvodi djecu i mlade od knjige u novom, socijalističkom sistemu', kazao je Dovniković.

'Bila je to povijesna godina u razvoju nove Jugoslavije – nakon raskida sa sovjetskim blokom i odbacivanja staljinizma dvije godine ranije, u zemlji je to u prvom redu bilo očito u kulturi i umjetnostima: snažno su zapuhali novi, svježi vjetrovi u likovnosti, u muzici, filmu, izdavaštvu, pa se tako nakon rata vratio i strip, a u filmu pokrenuta animacija. Imao sam sreću i životnu privilegiju da se u svojoj dvadesetoj godini nađem u Zagrebu u centru svih tih događanja', dodao je.

Po 'logici nekadašnjih produkcijskih običaja', poslije 'Velikog mitinga' i Duga filma, do šezdesetih je godina u Zagreb filmu radio kao glavni crtač i glavni animator. Tada se, kao i neke kolege (Marks, Grgić, Dragić, Zaninović...) pridružio pokretu totalnih autora i počeo raditi svoje vlastite filmove.

'Mi smo, dakle, bili drugi val autora Zagrebačke škole animiranog filma i pokazali da je idealno, kao u slikarstvu, kada autor sjedne za bijeli papir i počne stvarati svoj vlastiti projekt (naravno, uz pomoć servisa u Studiju)', napomenuo je.

Paralelno s radom na crtanom filmu, odazvao se ponudi redakcija zagrebačkih listova da crta stripove.

'Tako sam vrlo plodno radio, koliko se sjećam, za Horizontov zabavnik, Petko, Vjesnik... Osamdesetih godina radio sam satirični strip 'Susreti treće vrste' u časopisu za kulturu Oku, i to je za mene najkvalitetniji moj strip, jer sam ga crtao po vlastitom scenariju kao karikaturist, parodirajući jugoslavensko društvo tih godina', napomenuo je autor.

Sve vrijeme profesionalno se bavio i novinskim ilustracijama i karikaturama te grafičkim dizajnom, te je imao brojne izložbe u zemlji i inozemstvu, a njegovi su filmovi osvojili brojne svjetske nagrade, uključujući Srebrnog medvjeda u Berlinu.

Dobitnik je i nekoliko nagrada za životno djelo, 1995. dodijeljena mu je u Trevisu (Italija), 2000. u Alabami (SAD), 2001. na Međunarodnom filmskom festivalu u Motovunu, te 2010. na Festivalu hrvatskog animiranog filma, a 2014. mu je Hrvatsko društvo filmskih kritičara uručilo Zlatnog Oktavijana za životni doprinos filmskoj umjetnosti.

Prvi strip objavio s 15 godina

Iako mu se godine profesionalnog bavljenja filmskom animacijom broje od 1950., stripom se počeo baviti već puno ranije: svoj je prvi strip objavio kad je imao 15 godina, neposredno poslije rata, uoči nove 1946. godine.

'Iako sam u djetinjstvu odgojen u svijetu američkog stripa (Princa Valianta, Flash Gordona, Tarzana itd.) osjetio sam da to neće ići u novom društvu, pa sam odlučio načiniti strip o borbi protiv nacizma. Osječki Glas Slavonije prihvatio je ponudu i krenuo objavljivati mog 'Udarnika Ratka'. Tako sam kao tinejdžer počeo zarađivati poput profesionalca', kazao je Dovniković.

No izlazak stripa već je nakon četiri nastavka prekinut akcijom saveznog Agitpropa (Komiteta za agitaciju i propagandu), koji je strip proglasio 'kapitalističkom izmišljotinom koja kvari omladinu u socijalističkom društvu'.

'Tako se na novo rođenje stripa potom trebalo čekati novih pet godina', napomenuo je.

Najvećeg živućeg majstora Zagrebačke škole crtanog filma opisuju kao velikana animirano-filmskog modernizma, no niti jedno područje ne može izdvojiti kao svoju najveću ljubav, 'jer je svako na prvom mjestu kad se njome bavite'.

'Upravo zato ja se nisam specijalizirao za jedno stvaralaštvo, pa uvijek kažem da se općenito bavim onim djelatnostima u kojima je glavna olovka', pojasnio je.

Ipak, najviše je vezan za animirani film, 'koji mu je pružio sve ono što je umjetniku bitno: pored zadovoljstva u samom stvaranju - ugled u regiji, ime u svijetu, putovanja u bezbrojne zemlje, međunarodne nagrade i priznanja na svim kontinentima kao pionir jugoslavenske/hrvatske animacije i predstavnik Zagrebačke škole te našeg Animafesta'.

'Danas sam cijenjen onoliko koliko javnost cijeni moje animirane filmove. Tako mogu reći da mi je najdraži – animirani film', dodao je.

Za junake uglavnom uzima 'ljude iz susjedstva', a tematika je njegovih stripova bila vezana za domaće podneblje. Neovisno od toga, Bordovi su stripovi objavljivani i u inozemstvu i izlagani su na najvažnijim svjetskim festivalima stripa.

Napisao je i knjigu 'Škola crtanog filma', priručnik za animatorske početnike i mlađe profesionalce, koji je od 1985. uvršten u redovitu literaturu za klasu animacije na Praškoj filmskoj akademiji.

Nedostatak formalnog obrazovanja

'Kao pionir naše animacije, osjetio sam potrebu da svoje iskustvo animatora predočim animatorima početnicima pa sam 1952. počeo u nastavcima objavljivati ilustrirani tekst u časopisu Filmska kultura', kazao je.

'Iz toga je 1953. proizašla knjiga koju je 1955. praška Filmska akademija objavila u prijevodu te je i danas koristi kao službeni udžbenik za uvođenje animatora početnika u čarobni svijet animiranog filma', pojasnio je.

On sam u Hrvatskoj nikad nije pozvan da predaje animaciju: ispriječio mu se nedostatak sveučilišne diplome – Likovnu akademiju napustio je na samom početku ušavši u pothvat pokretanja animacije u nas.

'Usprkos pionirskom i dugogodišnjem stručnom iskustvu, i čak svojoj međunarodno priznatoj knjizi 'Škola crtanog filma'; za svih godina postojanja odjela animacije na Likovnoj akademiji nikad me nisu ni predstavili studentima', istaknuo je.

Najstariji aktivni crtač na svijetu

Bordo i danas, u 85. godini života redovito crta i objavljuje stripove, zbog čega ima status jednog od najdugovječnijih aktivnih crtača stripa na svijetu.

'Već dvadeset godina za riječki mjesečnik za djecu 'Bijela pčela' radim stripovski serijal 'Čipko i djed Filip'. Kažu da je to danas strip najstarijeg aktivnog crtača na svijetu. Ne vjerujem u to, ali je činjenica da mi je lakše sjediti za crtaćim stolom nego se kretati izvan stana, doduše još uvijek bez štapa', kazao je.

Osim toga, u zagrebačkom tjedniku Novosti ima rubriku 'Bordoline', u kojoj redovito objavljuje karikature na društveno-političke teme.

'Nadam se da ću doživjeti jesen 2016. kad će mi ULUPUH prirediti izložbu mojih novinskih karikatura objavljenih u proteklih dvadeset pet godina', dodao je.

Hrvatski animatori u globalnom forumu

Iako hrvatsku animaciju od početka devedesetih ocjenjuje kao razdoblje 'raznih vrsta lutanja i nesnalaženja', smatra da u hrvatskom animiranom filmu danas ima talenata koji garantiraju nastavak ugleda Zagrebačke škole.

'Mnogo je autora koji rade tehnički izvrsne stvari, ali nakon njihovog mukotrpnog rada ne ostaju i veliki autorski filmovi. Svi oni relativno brzo savladali su animaciju, zahvaljujući prednosti kompjutorske tehnike, stvaraju zadivljujuće animirane scene, ali ne čine filmove s velikim 'F'', istaknuo je autor.

'Ti mladi ljudi (čak više nisu ni mladi) nemaju na umu da se film ne radi za svoje osobno zadovoljstvo ili za neke filmske kritičare, već za globalni forum. Filmom se osim toga uvijek mora nešto reći, pa makar to bila atmosfera, muzika, ili eksperiment. Čak ni eventualna festivalska nagrada nije garancija za naziv dobrog filma; festivala je danas daleko više nego nekada, pa nije ni teško doći do nekog međunarodnog priznanja', napomenuo je.

Danas više nema toliko dodira s mladim autorima 'jer je u mirovini, a i novi autori više ne rade na jednom mjestu, u Zagreb filmu', no sve ih smatra nasljednicima pokreta u kojem je i sam sudjelovao od samog početka hrvatske animacije.

'Više njih nastavilo je uspješno predstavljati hrvatsku animaciju, a meni najbliži je, likovno i pristupom filmu, Splićanin Veljko Popović, dakle pripadnik ne zagrebačke nego splitske škole, čiji rad izuzetno cijenim', napomenuo je.

Dovniković će na Festivalu svjetske književnosti sudjelovati na okruglom stolu '80 godina stripa' gdje će s Nedjeljkom Dragićem i Rudijem Aljinovićem razgovarati o proteklih osam desetljeća hrvatskoga stripa.