Zasigurno ste se barem jednom upitali što točno znače uobičajeni izrazi novinarskog žargona poput clickbait, follow-up ili on the record, a nikad vam nije palo na pamet da bi takvi izrazi mogli imati i svoju hrvatsku inačicu. Tome su na kraj pokušali stati studenti Novinarstva Sveučilišta VERN', u čemu su im svojim mentorskim i uredničkim radom pomogli Lana Hudeček i Vicko Krampus, jezikoslovci bogatog iskustva.

Plod njihova udruženog rada je Rječnik novinarskog žargona, knjižica koja sa svojih nešto više od 120 stranica nastoji razjasniti ovo nerijetko zbunjujuće nazivlje. Studenti čiji je rad nakon više od pet godina ugledao svjetlo dana u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje su Milan Pavičić, Lovro Alebić, Franka Alvarez, Marta Halužan, Iva Juričević, Iva Muminović i Iva Vasilj.

"Odluka je došla posve spontano, potaknuta zanimanjem koje su studenti VERN-ova studija Novinarstva godinama pokazivali za novinarski žargon. Zašto je tomu tako, možda najbolje opisuju riječi studenta urednika Milana Pavičića u predgovoru Rječniku: "… studenti (su) novinarstva, pogotovo na početku studija – primijetili smo to i na vlastitome iskustvu nerijetko zbunjeni izrazima koji se u redakcijama upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji…" Dakle, naša je ideja bila izraditi priručnik koji će doprinijeti tomu da ih lakše razumiju, ali i da razumiju razliku između žargona i standardnoga jezika u stručnoj komunikaciji. U generaciji čiji su studenti autori Rječnika to je zanimanje bilo posebno izraženo te smo kolega Krampus i ja, koji smo im u to vrijeme, a riječ je o školskoj godini 2016./2017. predavali – tada su bili na 3. godini preddiplomskoga studija, predložili nekolicini naglašeno zainteresiranih studenata da zajednički pokušamo sastaviti rječnik novinarskoga žargona. U rad se uključila i studentica s druge godine studija Iva Vasilj", prisjetila se Lana Hudeček.

Profesori su oformili mali tim u kojem su studenti prikupljali građu iz dostupnih izvora, a oni su uređivali sirovi materijal. Također je trebalo izraditi načela obrade i strukturu rječničkog članka, što je bio posao urednika. To se radilo u hodu, odnosno kako je tekao proces sastavljanja rječnika, jer, tvrdi Hudeček, nemoguće je na početku predvidjeti sva pitanja koja će se pojaviti tijekom obrade.

Što se tiče uloge studenata, profesorica Hudeček je rekla da je ona bila iznimno velika, to jest da bez njih, njihova truda i zalganja, ulaganja njihova slobodnog vremena Rječnika ne bi bilo te da su s pravom potpisani kao njegovi autori. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je zapravo pružio infrastrukturnu podršku, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja je doznačilo sredstva potrebna za njegovu objavu.

Upitana o odnosu novinarskog žargona i standardnog jezika, Hudeček je izjavila sljedeće: "Stručni žargon ne pripada standardnomu jeziku. Slikovito rečeno, u spontanome redakcijskom govoru, novinar će upotrebljavati neke riječi (npr. kopi-pejstati, kropati, hard news, clickbait, anchor, watchdog) koje ne pripadaju standardnome jeziku i koje ne bi trebalo upotrebljavati u službenoj, formalnoj komunikaciji. Željeli smo ovim priručnikom utjecati na to da se jasno razlikuje žargonsko od standardnojezičnoga nazivlja te uz mnoge nazive donosimo i standardnojezičnu riječ ili izraz. Naravno, i žargonsko i standardnojezično stručno nazivlje dijelom su hrvatskoga jezika, a kad ćemo upotrebljavati jedno, a kad drugo ovisi o komunikacijskoj situaciji – i tu smo važnu činjenicu nastojali osvijestiti ovim priručnikom."

Drugi dio razgovora vodili smo s Vickom Krampusom, a u fokusu je bila pismenost domaćih novinara.

"Kako smo vas naučili tako i pišete… Svakako da ima dobrih i vještih novinara koje očito zanima hrvatski jezik i ne žele pogriješiti, smatraju se odgovornim za jezik kojim se koriste i onih koji samo pišu i samo prenose informacije, pa što bude. Imajmo u vidu da je novinarsko-publicistički stil specifičan, obiluje kolokvijalizmima i značajkama književnoumjetničkog stila, no ne bi trebalo zanemariti da javno pisanje obvezuje i obrazuje čitatelje, pa bi se trebala poštovati standardnojezična norma", rekao je Krampus.

U čemu novinari najčešće griješe, pitali smo zatim gospodina Krampusa, a on je odgovorio: "Uvijek me rastuži pogreška u naslovu ili kada se potpuno promijeni smisao onoga što se htjelo reći. Trenutno me jako iritira nepotrebna uporaba pasiva – odgovor je došao od strane Vlade… pogrešno pisanje naveska –a uz prijedlog s, pogrešna uporaba fonema č i ć, dž i đ, neznanje kada treba pisati veliko, a kada malo slovo, uglavnom smiješno mi je kada novinar ne poznaje pravopis."

Dodao je i sljedeće, upitan o važnosti novinarskog korištenja standardnog jezika: "Vjerovali mi ili ne, novinari su uzor čitateljima. Oni su nam pokazatelji kako treba pisati. Svjesno ili nesvjesno prihvaćamo njihov način pisanja kao standard, stoga je na njima i velika odgovornost."

Konačno, Krampusa smo pitali je li, kako su ustvrdili neki jezikoslovci, "jeziku svejedno", što nije naišlo na odobravanje: "Kroatist sam, tako da se baš ne slažem da je 'jeziku svejedno'. Kamo nas to vodi? Nisam za jezičnu anarhiju, ali nisam ni nužno za izbacivanje riječi, jezičnih oblika i postupaka koji nisu nužno u duhu hrvatskoga jezika ili hrvatskoga jezičnog standarda. Jezičnu bi normu trebali poznavati svi školovani građani ove zemlje, a posebno oni koji javno govore ili pišu. Jezik se stalno uči jer se i stalno mijenja, a na nama je odgovornost da ga stalno proučavamo i da osvještavamo kako mi to govorimo, pišemo, dakle koliko ga poznajemo, pa onda možemo i birati, jer će tada 'jeziku biti svejedno'."