Taj manje zbiljski, čak i utopijski aspekt nove predstave sadržan je u drugom dijelu naslova koji glasi 'vježbe iz oblikovanja Zemlje'. BADco. je svoju publiku već naučio na najrazličitije tematske i izvedbene izazove, transformirajući se tijekom više od desetljeća djelovanja iz plesne kompanije u jedan od najsnažnijih domaćih umjetničkih kolektiva, ujedno najprepoznatljivijih izvan granica Hrvatske. Kvantni skokovi u referencijalnosti, intuiciji i inspiraciji vodili su njihov repertoar od plesnih i dramskih, preko filmskih i književnih fiksacija, sve do urbanizma i ekologije.

Nova produkcija 'Ima li života na sceni? – vježbe iz oblikovanja Zemlje' ponovno je utopijska, kao svojedobno i 'Liga vremena', ali ostaje na Zemlji kako bi se zajedno s njom pokušala obraniti, možda i od najavljenog majanskog 'kraja svijeta'. Odigrana je premijerno u Rijeci u sklopu festivala Perforacije, s obzirom da je nastala u koprodukciji s organizacijom Domino koja iza Festivala izvedbenih umjetnosti i stoji. Zagrebačka premijera, točnije zagrebačke premijerne izvedbe, jer predstava je slagalica grupnih prizora i sola čija konstrukcija varira, kao i odabir pojedinih dijelova, smjestila se u Pogonu Jedinstvo.

Iako naizgled teško spojivi, tematski sklopovi nove predstave BADco. i nisu toliko udaljeni. 'Terraforming' kao čak i ne više toliko futurističko razmišljanje o temeljitom preslagivanju potencijala Plavog planeta ili uspostavi istih na nekom drugom mjestu možda još uvijek jest utopija, ali utopija čija se nužnost približava svemirskom brzinom. Pored svih ostalih globalnih razloga za bijeg ili revoluciju, kazalište ih ima najviše, pogotovo u trenutku kad preslagivanje tržišta svih vrsta ostavlja malo prostora za s jedne strane 'stvarnost' na sceni, a s druge i iluziju, kao i iluziju o slobodnom umjetničkom stvaranju.

Privid izvedbene strukture, bez obzira je li to dramska predstava klasičnog tipa ili diskurzivno-plesni novokazališni hibrid kakvim se služi BADco., uvijek se prema zbilji odnosi, no pitanje je kako i koliko. Stoga se i pitanje života na sceni, postavljeno tako široko, može prevesti (kulturno)politički, u smislu konkretne živosti scene u nesklonim vremenima, ali i nešto uže poetički, u raspravi o zbiljskosti onoga što se i kako izvodi.

Realističnost i realizam nisu dio jezika skupine BADco., ali jesu njezinog procesa, pa je konkretna pitanja teško iščitati iz, na primjer, namjerno pojednostavljenih koreografskih rješenja ili začudnih monologa o sposobnostima preživljavanja beskralježnjaka ili virusnom kopiranju nukleinskih kiselina. No pitanja se može i upisati, kao i odgovore.

Formalno, nova predstava u režiji Gorana Sergeja Pristaša i dramaturgiji Ivane Ivković i Tomislava Medaka najnekoherentnija je od dosadašnjih jer se čak niti ne trudi zadržati fokus i otvoreno zagovara epizodnu strukturu, pojačanu nešto naglašenijim pokušajem interakcije s publikom i zatopljivanju veze između gledatelja, gledanih i gledanog. Unatoč poigravanja s temperaturom u dvorani, jednostavnim, ali sasvim jasnim pokazateljem moguće, vrlo čvrste veze između pozorničke iluzije i stanja gledatelja, u izvedbi osobnog zatopljenja u odnosu s publikom ni ti pokušaji nisu dovoljni.

Izuzetak je, kao i uvijek, Pravdan Devlahović, čije su grimase i sklonost autoironiji već dio poslovičnog šarma, pogotovo nakon što Nikolina Pristaš u maniri znanstvenofantastičnih biohorora o replikantima posumnja u njegovu 'originalnost'. Smanjen fokus na Anu Kreitmeyer ovoga joj je puta dao tek posredničku ulogu, dok se Zrinka Užbinec iskazala u uvjerljivom solu vjerojatno ne slučajno nazvanom 'Izdišući tremu'.

Od spekulativnog podgrijavanja atmosfere, u metaforičkom i sasvim konkretnom smislu, važnije je, čini se, obična ljudskost vidljiva upravo u tim osobnijim iskazima. Vjerojatno u tome i jest ironijski obrat, jer, uz uvjet da takav život života postoji na sceni i oko nje, oblikovanje Zemlje moglo bi se prepustiti i njoj samoj. Ukratko, umjesto terraforminga – vratimo se humanformingu!