Vanda Mikšić prevoditeljica je, pjesnikinja, profesorica i znanstvenica te jedna od najagilnijih promotorica frankofonije u Hrvatskoj. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Objavila je i niz pjesničkih naslova u Francuskoj i Hrvatskoj, a pjesme su joj prevođene i na makedonski i turski jezik.

Dosad je s talijanskog i francuskog prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za svoje prijevode osvojila je niz međunarodnih i domaćih nagrada, kao što je državna nagrada Iso Velikanović za prijevod romana Georgesa Pereca 'Život način uporabe', a francuska ministrica kulture odlikovala ju je 2014. ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti.

Pregršt je povoda za razgovor s ovom svestranom kulturnom i znanstvenom djelatnicom, a izdvajamo dva najaktualnija - Mjesec Frankofonije te raspisivanje tportalovog natječaja za roman godine, u čijem žiriju je predsjednica.

Povoda ovom razgovoru ima više, no krenimo od frankofonije, s obzirom na to da je ožujak tradicionalno mjesec kada su u fokusu francuski jezik i francuska kultura. Kakav je naš odnos prema tim stvarima?

Francuski jezik i kultura već su dugo prisutni u hrvatskoj kulturi. Tragovi i razmjene sežu duboko u prošlost, mogla bih spomenuti Hermana Dalmatina, filozofa, znanstvenika i prevoditelja iz 12. stoljeća, koji je studirao u Francuskoj da bi kasnije prevodio na latinski, primjerice Kuran i Ptolomejevu 'Planisferu'. Bliže nama, u Dubrovniku 18. stoljeća, postojala je velika ljubav prema francuskoj kulturi i književnosti, naročito Molièreu čije su 24 komedije u to vrijeme prevedene, odnosno adaptirane. U drugoj polovini 19. stoljeća francuski su pisci uvelike nadahnjivali domaće, veliki je frankofil bio August Šenoa, glavni urednik Vienca, a u prvoj polovini 20. stoljeća francuska se književnost počinje sustavnije prevoditi, znamo da mnogi naši književnici i umjetnici odlaze u Pariz koji je dugo bio svjetska kulturna prijestolnica. Mogu podsjetiti i na činjenicu da je Francuski institut u Zagrebu otvoren još 1921., a danas diljem Hrvatske djeluju Francuske alijanse, francuski se jezik uči u školama, u školama stranih jezika, Francuskoj školi, na fakultetima u Zagrebu i Zadru... No frankofonija je mnogo šira od francuskog jezika i kulture, odnosno trebalo bi razlikovati frankofoniju s malim 'f', a to je zajednica svih govornika francuskog jezika bez obzira na nacionalnost, i onu s velikim 'F', što je kraće ime Međunarodne organizacije za Frankofoniju koja oko francuskog jezika okuplja 88 država u punom, pridruženom i promatračkom statusu, a kojoj se Hrvatska kao promatračica pridružila prije 20 godina. Ožujak jest mjesec frankofonije, koji se diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, obilježava brojnim i raznovrsnim događanjima i aktivnostima, no ljudi koji nastoje francuski jezik i frankofonske kulture približiti hrvatskoj publici čine to zapravo tijekom cijele godine. Primjerice, projekt Francuskog instituta u suradnji sa zagrebačkim i zadarskim sveučilištem u svibnju održava dodjelu hrvatskog Goncourta, književne nagrade koju dodjeljuju studenti francuskog jezika i književnosti.

Dojma sam da se frankofonija njeguje prvenstveno u visokom društvu, odnosno da se francuski jezik ne uči masovno u Hrvatskoj, premda se radi o petom jeziku po broju govornika u svijetu. Kako to promijeniti?

Francuski jest peti svjetski jezik po broju govornika - njih 321 milijun i ta brojka ubrzano raste, naročito u afričkim zemljama - no on je i jedan od tri radna jezika europskih institucija, kao i drugi podučavani jezik u svijetu. Francuski je jezik i dalje velikim dijelom jezik diplomacije, novinarstva, a gastronomiju, modu i znanost ne trebam ni spominjati. Ukratko, u svijetu to nije jezik elite, nego jezik koji se govori na pet kontinenata u svim društvenim slojevima. U hrvatskom je obrazovanju prema zastupljenosti četvrti strani jezik, nakon engleskog, njemačkog i talijanskog, zbog niza povijesnokulturnih razloga, ali i obrazovne politike. Moram istaknuti da je u većini država Europske unije obavezno učenje dvaju stranih jezika, dok kod nas to još uvijek nije slučaj. Štoviše, vrlo se često drugi strani jezik kao izborni ne uklapa dobro u školski raspored, a često se zbog nedovoljnog broja učenika i ne održava nastava iz jezika koji se teoretski nudi. Ukratko, trenutačno je na snazi politika demotiviranja učenja drugog stranog jezika. Činjenica je da francuski jezik u svijetu kotira mnogo bolje nego kod nas gdje ga na razini osnovne škole uči 0,8% učenika, a na srednjoškolskoj razini oko 3%. Zanimljiv je, međutim, nesrazmjer tretmana koji francuski jezik dobiva u obrazovanju u odnosu na kulturu, točnije književnost. Naša književnoprijevodna produkcija sasvim jasno odražava svjetski status francuske i frankofonskih književnosti koje su druge po zastupljenosti, nakon anglofonskih. Znači, potrebno je krenuti od obrazovne politike, senzibilizirati djecu i mlade na taj krasni i važni jezik, a Francuski institut je u tom smislu prošle jeseni pokrenuo zanimljiv projekt s djecom vrtićkog uzrasta.

Preveli ste više od 50 knjiga, bilo s francuskog, bilo s talijanskog jezika. Koji su najveći izazovi prevoditeljskog posla?

Na ovo općenito pitanje teško je odgovoriti jer je svako književno djelo pred kojim se nađete svijet za sebe, sa svojim zakonitostima, logikom i slojevima, s izazovima koji se mogu smjestiti na bilo kojoj točki (među)jezične ili (među)kulturne problematike. Ali prevoditelj nije u relaciji samo s tekstom - tj. s autorom, njegovim opusom i društvenopovijesnim kontekstom - nego i s naručiteljem i publikom, odnosno čitateljstvom. Oni koji se ne bave prevođenjem često misle da je dovoljno poznavati dva jezika, no to je vrlo kompleksna kognitivna djelatnost, koja podrazumijeva i široko opće znanje i načitanost, kao i kreativnost, strpljivost, pomnost, snalažljivost i sl. Prevoditi književni tekst subjektivni je čin interpretacije, to je jedno od mogućih čitanja toga teksta, a prevoditeljske odluke sa sobom povlače i neke etičke i ideološke aspekte. O svemu tome pišem u upravo objavljenoj knjizi 'Tragom Georgesa Pereca. Književno prevođenje kao pisanje čitanja'.

Osim što se preveli brojne francuske autore na hrvatski, prevodite i hrvatske autore na francuski. Kakva je recepcija naših autora u Francuskoj?

Već dugo, još od kraja prošlog stoljeća, haha, prevodim hrvatsku poeziju na francuski. Krenulo je tako da me Slavko Mihalić zamolio da napravim izbor njegovih pjesama i prevedem ih. Isprva sam mislila da doista nisam osoba koja bi se toga mogla latiti jer mi francuski nije materinski jezik, no kada sam krenula, shvatila sam da me to zapravo silno zabavlja. Općenito volim to što radim, ali naročito volim prevoditi hrvatsku poeziju na francuski. Što zbog samog procesa jer se igram, i učim, što zbog činjenice da se tada stavljam u poziciju krhkosti i sumnje. Naime, spram takvog se zadatka uvijek osjećam nedoraslom. Zato moje prijevode uvijek obavezno pročita barem jedan frankofon prije objavljivanja. Od 2012. pak surađujem na jednom u temelju ludom projektu, koji je inicirao Jean de Breyne, francuski pjesnik i izdavač. Martini Kramer, Brankici Radić i meni - a sve tri prevodimo i pišemo - predložio je da u sklopu njegove izdavačke kuće L'Ollave pokrenemo ediciju Domaine croate/ Poésie te da godišnje objavimo po dvije knjige pjesama u prijevodu s hrvatskog. Pristale smo i tog se ritma i držimo: dosad smo objavili dvadeset i petero autora 20. i 21. stoljeća, od A. B. Šimića i Dobriše Cesarića preko Marije Čudine i Anke Žagar pa do Ane Brnardić i Alena Brleka. Kad je riječ o recepciji naših autora, treba razlikovati književne vrste, poezija sigurno nema odjek kakav može imati proza, napose roman. L'Ollave je vrlo vrijedan i dinamičan, prisutan je na salonima i sajmovima knjiga, festivalima i čitanjima po cijeloj Francuskoj, pa i šire (hrvatske smo pjesnike u prijevodu predstavljali i u Belgiji i Maroku), naše su knjige dobile velik broj kritika i recenzija, prodaju se vjerojatno mnogo bolje nego u Hrvatskoj, no poezija ipak ostaje u relativno zatvorenom krugu čitatelja, Francuzi kažu 'povjerljivom'... Ni dramska djela nemaju široku recepciju, ali bih na ovome mjestu svakako htjela napomenuti da imamo troje neumornih i dragocjenih prevodilaca naše književnosti na francuski: Nicolas Raljević nevjerojatnim ritmom prevodi upravo dramska djela, Chloé Billon sjajno prevodi prozu (Ferić, Baretić, Perišić, Savičević Ivančević, Drakulić, Karakaš, Ugrešić...), za koju je dobila i nekoliko nagrada, dok je Olivier Lannuzel izniman uspjeh postigao s prijevodima romana Jurice Pavičića. Uz njega, od hrvatskih autora koji u Francuskoj imaju dobru recepciju mogu još navesti Predraga Matvejevića, Slavenku Drakulić, Miljenka Jergovića, Dubravku Ugrešić, Roberta Perišića... Krleža je, primjerice, svojedobno bio dosta prevođen. Mnoge dobre prijevode dugujemo i Janine Matillon i Mireille Robin.

Drugi povod razgovoru je tportalov izbor za roman godine, u čijem ste žiriju u svojstvu predsjednice. Kakvu godinu u polju romana očekujete?

Ovo je peta godina da žiri u istom sastavu odlučuje o najboljem romanu objavljenom prošle godine. To znači da ćemo do lipnja ove godine Anica Tomić, Andrea Milanko, Robert Perišić, Boris Jokić i ja pročitati oko 250 hrvatskih romana objavljenih u zadnjih pet godina, jer nam svake godine pristigne njih pedesetak! Nije svake godine produkcija jednako kvalitetna, ali redovito se izdvoji petnaestak romana koje vrijedi pročitati, iako u širi izbor ulazi njih jedanaest, pa se već u toj fazi moramo oprostiti od nekih koji su nam se svidjeli. Odabrani su romani zapravo oni koji se nađu na sjecištu naših ukusa, a o svakome raspravljamo i posvetimo im dovoljno vremena. Od ovogodišnje sam konkurencije određeni broj romana već pročitala, ima ih odličnih, uvijek bude, i zapravo mogu reći da s obzirom na broj stanovnika i veličinu jezika, imamo sasvim solidnu književnu produkciju. Pritom mislim i na dramska djela i, naročito, poeziju.

Kakvi su trendovi u domaćem romanu, jesmo li se konačno odmaknuli od tzv. 'stvarnosne proze'?

Hrvatska je proza prilično duboko ukorijenjena u stvarnost, u društvo, u sadašnjost, iako joj nije strana ni prošlost - Drugi svjetski rat i dalje se redovito tematizira. Općenito prevladavaju mračne teme, malo je humora i malo je mašte i ludičnosti, malo je eksperimenta. Osobno mi toga u našoj književnosti nedostaje i zato sam vrlo sklona takvim romanima čak i kada izvedbeno nisu na razini ideje. Ali i stvarnost se u književnosti može ispisivati pametno i vješto, ima autora koji sve pretvaraju u književnost, koji stvarnost prerađuju u nove svjetove, primjerice neočekivano spajajući segmente stvarnosti koje dosad nismo povezivali. Da budem posve iskrena, najviše me zamaraju romani ispisani po formuli: red lokalnog, red globalnog, red nekog aktualnog pitanja, red aktualne društvene korektnosti... Mislim da književnost treba razbucavati formule i korektnost, treba provocirati, subvertirati, biti svoja, a sve to uz rečenicu koja udara aperkatom i koja te mijenja time što ti konceptualno preraspoređuje svijet, i tebe u njemu. Takve je proze danas općenito malo, jer što je više trgovine, manje je književnosti... Utoliko opet apostrofiram poeziju koja izmiče tržišnim kategorijama i odnosima!

Koji su vas se prethodni dobitnici ili finalisti nagrade najviše dojmili?

O finalistima i dobitnicima odlučio je naš peteročlani žiri i time smo se izjasnili u pogledu njihove kvalitete, pa i dojma. Mislim da spram ostalih članova žirija ne bi bilo korektno komentirati pojedine romane, izdvajati neke od njih ili navoditi naslove koji nisu ušli u finale ili u širi izbor. Tim više što u istom sastavu žiriramo i ove godine.

Predajete na Filozofskom fakultetu u Zadru. Koliko je važno decentralizirati obrazovanje i kulturu?

Sveučilište u Zadru je integrirano sveučilište i nema fakultete, nego je strukturirano u Odjele, tako da ja radim na Odjelu za francuske i frankofonske studije. Obrazovanje u Hrvatskoj jest decentralizirano, jer u raznim gradovima postoje i sveučilišta i fakulteti i razne visoke škole, iako je zagrebačko sveučilište najveće i privlači najviše studenata. Štoviše, uz dinamiku emigriranja/odlaženja na studij u inozemstvo i paralelne proliferacije visokoškolskih ustanova i studijskih programa, ponuda je sada veća od potražnje, što se iz godine u godinu vidi u broju upisanih studenata. A nismo pritom - ili još - postali atraktivni za strane studente. Znači, ponovo treba pogled usmjeriti prema obrazovnoj politici i strategiji. S druge strane, da bi neko decentralizirano sveučilište bilo atraktivno i da bi se studenti upisivali, ono studentima mora osigurati kvalitetan studijski program, ali i pripadajuću infrastrukturu, od smještaja i prehrane nadalje. Na tome javna sveučilišta također ne mogu raditi bez državne i lokalne podrške, i to ne samo financijske. Sam grad mora prepoznati važnost postojanja sveučilišta, intelektualnog i kreativnog potencijala nastavnika, kao i potencijala mladosti koji nosi studentska populacija. Na to se izravno nadovezuje i kultura. Neki su se gradovi posljednjih godina probudili i doista ulažu u kulturu na različitim razinama, iako posla uvijek ima. Tu, primjerice, mislim na Šibenik, grad u kojemu nisam nikada živjela, ali iz kojega potječem, u koji često dolazim i čije promjene na tom planu itekako opažam. Rekla bih da može poslužiti kao pozitivan primjer kako se mudrim potezima u relativno kratkom roku može postići jako puno.

Gledajući vašu službenu biografiju, čovjek se zapita kako sve stignete. Naime, radite na tri kolosijeka - predajete na fakultetu, mnogo prevodite i pišete poeziju - i u svemu ste uspješni. Koja je vaša tajna?

Da vidite tek moju neslužbenu biografiju i svakodnevicu! Primjerice, svaki dan šetam psa dva sata, kuham ručak, dosta spavam, puno sanjam... Šalu na stranu, od ovoga što ste nabrojali kompliciranija je činjenica da živim u Zagrebu, a radim u Zadru i da sam među rijetkim Zagrepčanima koji provjeravaju puše li bura kad idu na posao! Mislim da je pisanje, prevođenje i predavanje svojih spoznaja i iskustava mladim generacijama nešto što se prirodno nadovezuje i upotpunjava, a tome još pridodajem i čitanje te istraživački rad. Vidim to kao različite fasete istoga posla. A prednost, štoviše povlastica mojega posla jest mogućnost kontinuiranog učenja, mogućnost življenja u paralelnim svjetovima, i činjenica da u svakom od tih segmenata rada uživam... Možda je to tajna - sad više i nije! - ja svoj posao volim. Pokušavam tu strast prenijeti na svoje studente i dosta im se posvećujem pa me raduje kad vidim da reagiraju, da se trude, da neki od njih danas potpisuju samostalne prijevode...

Što volite čitati u slobodno vrijeme?

U svjetlu prethodnog pitanja mogla bih odgovoriti da nemam slobodnog vremena i da je ono što čitam gotovo redovito na neki način vezano za posao. Ali nije, odnosno ovisi o periodu. Čitam knjige koje mi ljudi daruju, koje nekako nađu put do mene, koje ja putem pronađem... Evo, reći ću Vam koje su mi tri knjige trenutačno uz uzglavlje, osim hrpe tportalovih romana, haha: 'Le trio bleu' senegalske autorice Ken Bugul (jer sam je sama kupila), 'Malina' Ingeborg Bachmann (jer sam nedavno pogledala film o njoj) i 'La défaite de l'Occident' ('Poraz zapada') Emmanuela Todda (jer mi ju je preporučila draga prijateljica Brankica Radić). Dok šetam psa ili se vozim autobusom, često slušam intervjue i komentare na portalima koji su u otklonu od mainstream medija, primjerice na francuskom portalu Elucid koji nudi odlične intervjue s vrhunskim sociolozima, povjesničarima, filozofima... Mislim da je stvar osobne intelektualne higijene ne informirati se samo preko mainstream medija. Sad bih se mogla vratiti na Vaše pitanje o učenju francuskog jezika i za kraj reći da je učenje stranih jezika općenito jedan od načina da svijet oko sebe zahvaćamo kompleksnije, slojevitije, iz različitih perspektiva... Jer svaki jezik promatra svijet iz nekog svojega kuta, a višejezičnost znači da možemo svijet oko sebe sagledavati iz različitih očišta i time stjecati cjelovitiju sliku o njemu.