Nalazimo se u Limbu, večernjem boravku mnogih aktera kulturne scene. S nama su Andrija Škare i Sven Popović, momci koji nisu dio inventara, ali to je ovdje manje važno. Obojica poznati pisci, zadnjih su se dana našli u žiži interesa jer je Škare, potpomognut Mozaikom knjiga, pokrenuo biblioteku Bura, dašak svježine na našoj književnoj sceni. Bura će objavljivati isključivo domaće autore, Škare će ih uređivati, a prvo izdanje u biblioteci je knjiga 'Mali i Levijatan', treći Popovićev roman koji predstavlja odmak od njegova ranijeg stvaralaštva, odnosno izlet u fantasy žanr. Stoga nam je bilo logično 'odraditi' obojicu istovremeno, i izbornika i prvu violinu, a pitali smo ih doista svašta, počevši od smjera u kojem će puhati Bura, preko želja i planova, zaokreta u poetici i uredničkog zanata, sve do novog modela otkupa knjiga.

Prošle godine objavili smo vijest da prelazite iz Frakture u Mozaik knjiga, što je izazvalo različite reakcije. Tadašnji urednik se branio da bi to trebala biti normalna vijest u kulturi kojoj stremimo. Zašto ste otišli iz Frakture u Mozaik?

Škare: Prešao sam zato što sam u Frakturi dominantno radio digitalni marketing, a uredničkim poslovima sam se bavio samo 'usput', odnosno povremeno. U Mozaiku sam dobio priliku biti full-time urednik pa sam tu priliku objeručke prihvatio. Dobio sam i priliku napraviti svoju biblioteku hrvatskih autora, što je san svakog poštenog urednika u Hrvatskoj.

To je biblioteka Bura. Kakav je plan, kakve su ambicije?

Škare: Plan je svake godine objaviti desetak knjiga domaćih autora. Teško mi je govoriti o ambicijama, ali moja je želja da biblioteka Bura s vremenom postane prepoznatljiva poput biblioteka uz koje smo odrastali - biblioteka Vjeverica, Hit, Hit Junior… Ono što čini biblioteku je da znaš što možeš očekivati kad posegneš za knjigom, ne nužno po sadržaju, nego po kvaliteti - da znaš da ćeš dobiti dobro štivo.

Dakle ovaj Popovićev fantasy roman nije nagovještaj toga kako će izgledati biblioteka?

Škare: Ne, nije. To što je fantasy pokazuje, nadam se, žanrovsku širinu, odnosno pokazuje da ne zaziremo od žanrovske književnosti. Premda sam u blurbu napisao da je on punokrvni fantasy, njegov roman ustvari koketira sa žanrovskom književnošću. Može ga se gledati tako, ali Bura se ne boji žanrovske književnosti - zašto ne i dobar krimić, zašto ne i dobar ljubić? Važno je da je vrhunska književnost, a ne koji je žanr.

Popoviću, vi ste također prešli iz Frakture u Mozaik. Dobili ste jumbo plakate. Zašto ste odlučili prijeći u Mozaik, odnosno u Buru?

Popović: Prilika da surađujem s prijateljem i kolegom učinila mi se uzbudljivom. Andriju poznajem dug niz godina, još otkako je puštao indie muziku po raznim zagrebačkim klubovima. U tom dugom nizu godina zajedno smo odradili više desetaka zajedničkih nastupa, između ostalog i kroz program 'Tko čita?'. Prilika da budem prvi autor u biblioteci činila mi se uzbudljivom, počeci su uvijek uzbudljivi.

Osim promjene izdavačke kuće, vi ste i, koliko shvaćam, temeljito promijenili ono što ste dosad pisali.

Popović: Ne bih se u potpunosti složio. I u prvoj knjizi bilo je koketiranja s magijskim realizmom i fantastikom (magijski realizam je samo fancy riječ za fantastiku) - u prvoj knjizi su bili anđeli-detektivi, čovjek koji se sjeća svih prošlih života i ljudi koji mijenjaju oblike. Fantasy je uvijek bio velik dio mog života, bilo kao bajke u djetinjstvu, bilo kao činjenica da mi je teta Snježa čitala 'Hobita' za laku noć, kao i roditelji. Dandanas igram Dungeons & Dragons. Nisam imao pojma što ću pisati; imao sam samo sliku seoceta, dječaka koji se igra s drugom djecom u primorskom mjestu i ritam u glavi. S vremenom se iskristaliziralo da je to pustolovni i gusarski roman. Prije svega, mislim da će se moći prepoznati da je to moj stil, da je to i dalje jako poetski nabijeno, ali ovdje više inzistiram na likovima i na radnji.

Dugo ste radili na romanu. Koji su vam bili najveći izazovi?

Popović: Četiri godine sam radio na njemu, nisam imao pojma da će to biti tako duga knjiga. Mislio sam napisati kratki roman u maniri Karakaša, ali očito nemam tu sažetost u sebi. Najveći izazov bila je kondicija pisanja romana, držati razinu napetosti kroz cijeli roman. Tu je Andrija odigrao bitnu ulogu jer smo zajedno 'sjekirom' išli na tekst. 'Ubili' smo nekoliko likova i sigurno izbacili dvadesetak stranica suvišnog teksta. Izazov sa žanrovskom književnošću je to što imaš zadane okvire kojih se donekle treba držati, no htio sam i to malo razbucati, jer nisam htio napisati klasični tolkinovski ili martinovski roman, nego fantasy u stilu suvremenih autora poput Sofije Samatar i Marlona Jamesa, koji su estetski na visokoj razini. Ne mislim da samim time žanrovska književnost znači da je stilski loša ili manje vrijedna, ako to uopće postoji.

Računate li na podršku nekadašnjih čitatelja ili ciljate na nešto posve novo?

Popović: Mene se to ne tiče kad završim, ja sam to pisao za sebe. Bilo mi je dosadno cijelo vrijeme stajati na istom mjestu. Mislim da su svi meni dragi umjetnici, osim The Thermalsa ili The Ramonesa, mijenjali svoj izričaj kroz život. Pisati opet istu priču, novozagrebačku ili zagrebačku, nije imalo smisla. Htio sam istražiti novi teren. Javili su mi se neki prijašnji čitatelji koji su zadovoljni knjigom, ali mislim da se to mene zaista ne tiče. Kad pišeš za ciljanu publiku, stvar često ispadne anemično.

U knjizi se nalaze ilustracije koje je radila renomirana ilustratorica Klasja Habjan. Kako je došlo do te suradnje?

Popović: Bubu u uho bacio mi je Semezdin Mehmedinović na Festivalu svjetske književnosti. Kada sam mu opisao o čemu je knjiga, rekao je da bi to možda trebalo ilustrirati. Prva osoba koja mi je pala na pamet bila je Klasja Habjan, koju sam u tom trenutku poznavao nekoliko godina i koja se u međuvremenu profilirala kao ilustratorica i kao pjesnikinja. Njezin otac Stanislav bio mi je veliki uzor što se prve dvije knjige tiče. Nekako je to imalo smisla, jer ona ima bajkovit i prepoznatljiv stil. Nevjerojatno je to kako je prenijela moje ideje u crteže.

Jesu li vas osim književnosti inspirirale druge grane umjetnosti, možda računalne igre?

Popović: Corto Maltese i Monkey Island - stripovi, videoigre i općenito fantastika su me inspirirali. Spomenuo sam da igram D&D; neke ulice, recimo Plava ulica postojala je u jednoj našoj D&D avanturi, a i neki likovi. Uostalom, inspirirao me i stvarni život jer je u kasnom 17. i ranom 18. stoljeću postojalo zlatno doba gusarstva. Zaista je postojala gusarska kolonija u Nassauu. Postoji i serija 'Black Sails' koja mi je užasno zabavna.

Možete li reći nešto o iskustvu uređivanja ove knjige? Kakva je bila suradnja, je li to što se poznajete bio izazov?

Škare: Izazov jest, ali Sven nije prvi autor kojeg poznajem i čiju sam knjigu uređivao. Kad god uređuješ knjigu domaćeg autora, vjerojatno ga poznaješ. Mala smo zemlja, nema nas puno i svi akteri književne scene se međusobno poznaju. Radio sam na knjigama ljudi s kojima sam jednako blizak kao sa Svenom, primjerice s Darkom Šeparovićem i Antom Zlatkom Stolicom. Svima sam rekao da poznanstvo u tom procesu ne znači ništa, mora se povući granica, da mogu iskreno reći što mislim o književnom tekstu. S momcima nije bilo nikakvih problem mada sam strog urednik. Želim da knjiga bude najbolja moguća.

Popoviću, kakva je vaša perspektiva?

Popović: Nevjerojatno je shvatiti koliko si glup i koliko možeš naučiti od starijeg prijatelja i kolege. Mnogo sam toga naučio - kako konstruirati roman, što je višak, što s tekstovima koji su dobro napisani, a ništa ne pridonose. Andrija je kao manje zločesti Edo i više puta su me nasmijali njegovi komentari. Svaki dobar urednik zna kada treba odrezati salo, a oni to odlično rade.

Razgovarajmo još malo o vama. Godine idu, niste više mlad pisac, iza vas je treća knjiga. Kako se danas osjećate po pitanju prethodnih knjiga?

Popović: I dalje apsolutno stojim iza svojih knjiga. Mislim da ih vrijeme nije pregazilo i da nisu bile samo testament generacije, nekakvih milenijalaca u dvadesetima. Nedavno je moja djevojka kupila prvu knjigu pa sam je malo listao. I dalje mi je jako dobra, no sad mi je to teže čitati, više ne osjećam to kao nekad. Svakako bih htio nešto promijeniti ili izbaciti, ali ne mislim kao Krleža mijenjati knjige s novim izdanjima, ako ih uopće bude, budimo realni. Što se tiče druge knjige, sviđa mi se njena šlampavost. Mislim da me dobro reflektira kao autora. Međutim čini mi se da sam trebao još raditi na njoj, možda godinu dana. Moram zahvaliti urednicima Seidu Serdareviću i Romanu Simiću koji su obavili dobar posao.

Što se tiče uredničkog posla, koje su tajne tog zanata? Je li nužno imati iza sebe određeni broj knjiga?

Škare: Ne znam koje su tajne. To je kao da pitaš nekoga kako postati dobar košarkaš. Mislim da je ključno jako puno čitati jer tako dolaziš u doticaj s različitim tipovima teksta. Onda možeš bolje procijeniti ono što ti dođe kao rukopis, stavljaš ga u ravan sa svime što si pročitao i u odnosu na to ga procjenjuješ. Mislim da mi pomaže i to što sam sam pisac. Naravno, od svakog teksta koji ti dođe možeš nešto naučiti. Kada sam s druge strane, puno su mi jasnije neke stvari koje autor pokušava, a ne uspijeva. Ili, u idealnom slučaju, ljubomoran sam na tekst koji dobijem. Ključno je zapravo puno, puno, puno čitati - to je najvažnija stvar. Meni je pomoglo i to što sam na vlastitim tekstovima radio s različitim urednicima, što je nešto što nemaju urednici koji ujedno nisu autori. Naučio sam kako komentirati, kako usmjeravati autora i detektirati potencijalno slaba mjesta. Najvažnije mi je ponuditi drugo rješenje kada kažem da nešto ne funkcionira, što zahtijeva vrijeme i promišljanje, ali i pokazuje da si stvarno u tekstu. Kada, recimo, uređujem zbirku priča, zna mi se dogoditi da nisam zadovoljan krajem. Naravno da je autoru važan kraj, krajem ideš 'zakucati'. U tom slučaju objasnim da nisam zadovoljan i predložim alternativni kraj, a nekad predložim i dobru rečenicu. Autori to uglavnom prihvate, to je i dalje njihova knjiga.

Možemo li govoriti o imenima koja ćemo čitati u Buri ili je to zasad tajna? Radi li se već na nečemu?

Škare: Naravno da se radi, nije tajna! Čitavo vrijeme razmišljam koji bi mogli biti novi autori. Htio bih u Buri vidjeti sve najbolje hrvatske autore, ali naravno da neću uspjeti u tome jer oni imaju svoje izdavače kojima su često zadovoljni. Ne mislim nikome preotimati pisce iza leđa ili nuditi bolje uvjete. Cilj je da ljudi dođu jer misle da gradimo nešto novo i žele biti dio toga. Nekoliko ljudi mi se javilo i neki će objaviti svoje knjige u Buri, neki drugi neće. Ono što možemo najaviti je zbirka priča Aleksandre Filipović, riječke autorice poznate po dječjoj književnosti. Ovo joj je prva zbirka za odrasle, uz bok prvoj zbirci Korane Serdarević ili kratkoj prozi Ivane Bodrožić. Također ćemo objaviti novu knjigu Mladena Blaževića, kojoj se jako veselim jer mislim da su njegove fantastične prozne knjige prošle nezapaženo. Knjige su genijalne, ali su objavljene kod malog izdavača pa nisu dobile pažnju koju zaslužuju. Da nije bilo tako, njegov 'Ilirik' bi, mislim, bio u rangu 'Broda za Issu' Roberta Perišića.

Kuha li se nešto u vašoj radionici?

Škare: Pišem dva romana - jedan kratki, egzistencijalistički roman s proplamsajima, nadam se, duhovitosti. Čitao sam puno romana koji imaju kratka poglavlja, što mi je super jer to poglavlje možeš pročitati u jednom sjedenju, u tramvaju ili tako negdje. Budući da je moj prethodni roman bio dugačak i s dugačkim poglavljima, ovo mi je sjajna vježba.

Popoviću, a u vašoj?

Popović: Kada sam poslao Andriji konačnu verziju romana, mislio sam da mogu odahnuti, da se mogu vratiti kratkim pričama, kojih imam dosta u raznim fazama. Međutim, kad sam se opustio, došla mi je slika Strindberga na Haronovoj splavi s Danteovom grbom u vreći. Odmah sam nazvao svog profesora Tomislava Brleka i pitao podsjeća li ga to na nešto, a on mi je rekao da nisam normalan. Zatim sam zvao Carlosa Fonsecu i on mi je rekao da to zvuči kao početak novog Popovićevog romana. Eto, imamo i neku sliku za novi roman, ali ću se prvo vratiti kratkim pričama.

Vratimo se malo na izdavaštvo. U posljednje vrijeme razgovarao s nekim izdavačima te se žale na novi model otkupa, čija bi posljedica mogla biti da se neće otkupljivati knjige hrvatskih autora, što je značajan prihod izdavačima. Jeste li razmišljali o tome?

Škare: Meni se čini da novi model nije dobar. Možda je krenuo s dobrom namjerom, ali u realizaciji nije dobro postavljen. Mislim da posljedica neće biti da se neće otkupljivati knjige hrvatskih autora, nego da se neće otkupljivati knjige manje razvikanih hrvatskih autora. Također mislim da će patiti mali i srednji izdavači zato što je njima to daleko značajniji izvor prihoda nego velikim izdavačima. Model bi trebalo revidirati i napraviti ga poštenijim. Međutim ne zamaramo se previše time jer je Mozaik komercijalni izdavač.