Svakom je svojom knjigom Andrija Škare odavao počast gradu, idolizirao ga i ironizirao, vodio kroz njegove birtije, u njegove tramvaje smještao Leonarda Cohena, postavljao grad kao scenografiju, ali i uzdizao ga gotovo na razinu lika, a sada je fokus premjestio južno, s druge strane Save.

U svojoj zbirci priča 'Novi dio grada' (Fraktura) Škare toplo i nepretenciozno ispisuje stenogram novog dijela grada, koji prije svega čine njegovi stanovnici, njihove ljubavi, tajne želje i skriveni poroci. Dakako, i njihove priče.

S Andrijom Škarom porazgovarali smo o književnosti, Novom Zagrebu i, naravno, glazbi.

Čini mi se da ste napisali najbolju knjigu do sada. Nisam joj pronašao slabu točku. Tu nema filler priča, svaka je jednako izvrsna. Osjećate li i sami da napredujete kao pisac iz knjige u knjigu? U kojim točkama produkcije teksta to, eventualno, prepoznajete?

- Hvala na ovom pohvalnom komentaru, to mi jako mnogo znači. I nadam se da stvarno jest tako. Moj subjektivan osjećaj jest da napredujem iz knjige u knjigu, ali dok pišem o tome ne razmišljam. Takva spoznaja eventualno dolazi kad se knjiga konačno završi, tek je tada mogu staviti u neku ravan s ostalima, vidjeti kako stoji u odnosu na druge moje knjige, što je u njoj uspjelo bolje, gdje su ostvareni pomaci.

Nakon romana "Dva prsta iznad gležnja" objavljenog 2020. godine, vi se ovdje vraćate kratkim pričama. Koja je temeljna razlika između Andrije kratkopričaša i Andrije romanopisca?

- Jednostavno je – temeljna je razlika u vremenu. Za napisati kratku priču treba daleko manje vremena nego za napisati roman. Priču sam kadar napisati u jednom, dva, tri ili četiri sjedenja. Koliko je takvih sesija potrebno za roman ne usudim se ni pokušavati izbrojati. Pritom treba uzeti u obzir da vrijeme za pisanje nije samo ono vrijeme kad se doista piše, ima tu dosta i pripreme, istraživanja, skiciranja… S inspiracijom nikad nemam problem, kad god sjednem za računalo mogu pisati. Imam problem samo s nedostatkom vremena za pisanje. Osim toga, kad god razmišljam o pisanju, ja razmišljam u kratkim pričama. Sve što želim napisati nekako kreće iz kratke priče, a onda se razvije ili ne razvije u nešto više tj. u nešto dulje. Kratka priča je ipak moja prva i najveća ljubav.

U zbirci priča "Novi dio grada" najvažniji protagonist je upravo Novi Zagreb, u kojemu su gotovo sve priče smještene, s izuzetkom posljednje koja se događa na otoku, ali sa snažnom novozagrebačkom poveznicom. Što vam znači Novi Zagreb u stvarnosti, ali i u literaturi? Niste prvi koji se dohvatio tog prostora da ga literarno (pre)oblikuje.

- U Novom Zagrebu sam rođen, tamo sam odrastao i onda, kad sam se odselio od roditelja preselio sam se bliže centru. Mislim da sam tek kada sam otišao shvatio koliko je Novi Zagreb fantastičan, jer je urbanistički genijalno osmišljen i upravo sjajno izgrađen. Većina novozagrebačkih kvartova su predivna mjesta za život, tamo čovjek na malome prostoru ima sve što mu je potrebno, a zelenila ima više nego što možete i zamisliti. Naravno, ne volim taj dio grada samo zbog dobre arhitekture i urbanističke postavke, nego i zbog osobnog sentimenta koji bi vjerojatno postojao i da je riječ o rasutim kućercima kaotično pobacanim po kakvoj poljani, a ne o primjeru kako se treba graditi i osmišljavati prostor u kojem će živjeti ljudi. Hoću reći ovo: Novi Zagreb je perfektan, ali ne volim ga samo zato što je perfektan, volim ga i zato što sam u njemu odrastao i što me to odrastanje umnogome formiralo. Nije uvijek nužno racionalizirati ljubav.

Za razliku od mnogih vaših ranijih djela koje sam čitao, čini mi se da je ovo prvo u kojemu glazba, na ovaj ili onaj način, ne igra presudnu ulogu u tekstu. Tek zadnja priča u zbirci u tom smislu podsjeća na "starog Škaru", gdje soundtrack koji nam predočavate igra važnu ulogu u radnji, ili je pak zaokružuje. Jeste li se svjesno odlučili odmaknuti od glazbe, pisanja o glazbi? S druge strane, to čudi, jer je vrijeme i prostor kojim se većinom bavite u romanu, doduše na svom izmaku, ipak iznjedrilo neki važan soundtrack tog trenutka... Je li to zato što ne slušate ili niste toliko slušali Novi val?

- Kako ne, slušao sam i slušam, među ostalim, Novi val, ali dobro ste pretpostavili, u ovoj sam se knjizi išao svjesno odmaknuti od glazbe. Razlog? Shvatio sam da u svakoj mojoj knjizi ima strahovito mnogo glazbe i u tome, naravno, nema ništa loše, ali želio sam malo i isprobati samoga sebe, vidjeti kako će mi biti pisati o likovima i događajima u kojima glazba koja svira u pozadini (ili u prvom planu) ne igra nikakvu važnu ulogu. Ili čak ništa ne svira! Nekad bih takav pristup pisanju smatrao gotovo blasfemijom, sad mi se svidjelo pisati tako. Usto, ovo su priče za koje glazba nije nužna, one se zbivaju bez obzira na nju i ne vidim kako bi mogla utjecati na njihov tok, na njihov rast i razvoj.

U pričama ne zazirete od humora, gotovo svaka je, pa i one koje možemo okarakterizirati "tužnima", prožeta finom dozom humora koji tekstu baš daje tu "kvartovsku" notu... Koliko vam je važno donositi i humor u vašoj književnosti?

- Važno mi je, ali ne patim za time. Ne želim se previše truditi oko toga. Nema ništa gore nego kad se čovjek oko nečega previše trudi, a još je malo gore kad se jako trudi oko toga da bude duhovit. Nadam se da humor u mojim pričama izvire organski, pokušavam ga u pričama ubacivati kao i u stvarnom životu. Netko nešto kaže pa netko na to dobaci nešto smiješno. Jedino što sam u pričama ja i ovaj koji nešto kaže i onaj koji na to dobaci nešto smiješno.

Knjiga je na nekoliko mjesta prožeta ilustracijama našeg poznatog slikara Stipana Tadića. Što vam znači ta suradnja, kako je Stipan doživio djelo?

- Stipan i ja smo dugogodišnji prijatelji, jako dobri prijatelji. On je već radio ilustraciju za korice moje knjige "Slušaj me", nekoliko je mojih priča pretvorio u stripove, a često smo razgovarali o tome kako bi bilo dobro da baš ilustrira neke od mojih priča. I onda smo čekali iduću zbirku priča. Fino se pogodilo da je to zbirka baš o Novom Zagrebu jer je Stipan isto sentimentalan prema tom dijelu grada, on je originalno iz Sigeta. Primijetili smo nas dvojica odavno kod sebe tu novozagrebačku poveznicu, to je nešto što se ne mora izgovoriti, a čak se možda ni ne može opisati, ali to vrlo precizno prepoznajemo. Govorimo istim jezikom.

Koji su vaši omiljeni prostori u Novom Zagrebu danas? Koji su to bili nekad?

- Ima ih gomila, ima ih bezbroj. U knjizi sam se dotaknuo Tržnice Utrina koju obožavam, tu je onda i sportski centar Utrina na kojem sam ostavio dobar komad djetinjstva i mladosti pa onda brojni novozagrebački kafići, parkovi, šetnice… Volim i ove nove dijelove Novog Zagreba, silno mi je drag Muzej suvremene umjetnosti, a čak je i Avenue Mall jedan sasvim pristojan shopping centar, opet prostor prilagođen čovjeku.

Priče u zbirci većinom se vrte oko anegdota, od kojih neke izgledaju nestvarno, a opet vrlo moguće. Neke su, pak, kao posjet čovjeka s jednom nogom trgovini cipela, ili odlazak starijeg čovjeka koji skuplja nogometne sličice na igralište osnovne škole, istodobno humorne i turobne. No, hoću reći, vi vadite te anegdote rafalnom paljbom, a svaku od njih mogli bismo čuti i u lokalnoj birtiji, toliko su stvarne i nestvarne u isti čas. Gdje ste i kako nalazili te anegdote koje služe kao kostur vašoj novoj zbirci priča?

- Anegdote su za mene silno, upravo životno važne. Anegdote su ustvari priče, a na pričama je izgrađena čitava naša civilizacija, bez priča bismo bili ništa. Priče nam daju kontekst, priče nas izgrađuju, priče su sve. Volim kad netko zna dobro ispričati anegdotu, uživam u društvu takvih ljudi. Anegdote iz knjige mogu se ugrubo podijeliti u dvije skupine. Ili su mi se zaista dogodile, ma koliko se to nevjerojatno činilo ili sam ih kompletno izmislio. Za one koje su se stvarno dogodile morao sam, jasna stvar, učiniti neke sitne preinake jer život i književni tekst nisu jedno te isto, ali živi svjedoci koji su ih čitali kažu da sam uvjerljivo prenio ono najvažnije, da je poanta sačuvana. S druge strane, ove koje sam izmislio sam izmišljao iz početka, od nule, čista mašta. Recimo, ta priča o čovjeku s jednom nogom koji dolazi kupiti cipele. Ima kod mene u susjedstvu jedan gospodin koji ima samo jednu nogu. Katkad se sretnemo, hoda na štakama, vrlo spretno obavlja svoje svakodnevne stvari. Jednom sam ga sreo i palo mi je na pamet da veliki broj stvari koje uzimam zdravo za gotovo njemu predstavljaju problem. Ili barem neugodnu situaciju. Pa mi je palo na pamet da ne znam kako izgleda kad ide kupiti nove cipele tj. novu cipelu. Pa sam o tome krenuo razmišljati i kad je razmišljanje dovoljno nabujalo postalo je priča…

U priči "Ledo Njofra" vi se opet, baš kao u romanu "Dva prsta iznad gležnja", dotičete tog postratnog Zagreba, te ere Tuđmanizma. Ja sam tada imao tek desetak godina, sjećam se samo nekog važnog čovjeka u bijelom odijelu s ordenima. Ali, ne sjećam se i ne mogu se, zapravo, sjetiti kako je to izgledao "ulični život" u to doba. Vi ste nešto stariji, znam da o tome pišete i u romanu, kao i u novoj zbirci, ali predočite tu eru našim čitateljima, recimo generaciji Z i Alpha, ako takvi uopće čitaju portale i ako im ime Franje Tuđmana išta znači.

- Teško mi je to sada prepričavati jer sam ustvari u romanu i u toj priči (i još nekim pričama u ranijim zbirkama) rekao sve što sam imao o tome vremenu pa bih imao osjećaj da se ponavljam, ali očito je da me ono mučilo i proganjalo kad sam imao potrebu o tome toliko pisati. Mislim da je današnjim generacijama teško i zamisliti kroz što smo mi prolazili, a i ja sam dosta toga potisnuo jer to post-ratno odrastanje je stvarno bilo traumatično i nelijepo. Evo, recimo samo da je mene policija legitimirala svaki put kad bih išao iz Novog Zagreba u centar grada, dakle nije prošao niti jedan moj odlazak u grad a da nisam morao pokazati osobnu kartu. Imao sam šesnaest godina, nisam izgledao opasno ni sumnjivo osim ako se opasnim ili sumnjivim ne smatraju duga kosa i kožna jakna ili komandosica. Tada nije bilo neuobičajeno da policija uleti na punk koncert, da napravi raciju u inače mirnom ugostiteljskom objektu (kao što je kafić teatra Gavella), da malo pendrecima naravna one koji su se tu slučajno zatekli. Suludo je kad takve stvari počneš doživljavati kao normalne. Mislim da je najveći problem u tome što je moja generacija očekivala da nam slijedi neka lijepa budućnost jednom kad je rat završio, a dočekali smo ružni kaos i beznađe. Naivno smo očekivali nadu, a dobili smo represiju i ulazak politike u sve pore društva pa čak i u naše sitne, nebitne živote, u našu mladost koju smo samo pokušavali proživjeti najbolje što smo mogli.

Uopće je ta era literarno potentna, ali ne sjećam se da ju je itko osim vas do sada obrađivao u recentnoj domaćoj literaturi. Zašto mislite da je to tako?

- Nemam pojma, valjda još nije dovoljno daleko da bi se o njoj razmišljalo kao o (pravoj) povijesti, a nije ni toliko blizu da bi se smatrala punokrvnom suvremenošću. Svijet se u posljednje vrijeme mijenja brže nego ikada pa je ono što je bilo devedesetih sad već davna prošlost. Teško je danas, u vrijeme interneta, pametnih telefona, društvenih mreža i benzina za više od 13 kuna po litri i zamisliti to vrijeme. O domovinskom ratu je napisano mnogo knjiga, nekih i sasvim dobrih, ali o tom vremenu neposredno poslije baš i nije napisano puno toga, a to je šteta jer, kao što kažete, riječ je o literarno potentnoj eri mada se meni čini da je svaka takva. Ne pišem o vremenu, pišem o ljudima i događajima, a ta šira slika je samo kontekst. Problem s kontekstom je to što on nikad nije „samo“, ali je i dalje kontekst.

Uz vaš stalni urednički i ini posao u Frakturi, interesira me gdje li pronalazite vremena za pisanje? Svaki pisac ima svoju taktiku. Neki pišu od rezidencije do rezidencije, drugi uz stalni posao, treći uz pet piva u birtiji. Koja je vaša taktika?

- Nemam neku posebnu taktiku, pišem kad god stignem i kad ulovim vremena u tom kolopletu dnevnih, tjednih, mjesečnih i godišnjih obaveza, u pokušajima da pomirim ono što moram i ono što želim. Kad se uhvatim rada na nečemu konkretnom onda pronalazim to vrijeme kao neki mađioničar, otkidam od drugih stvari, od obitelji i prijatelja, od spavanja, od odmora. Pisanje je, ustvari, za većinu onih koji se tom rabotom u Hrvatskoj bave, kao neki blago ili malo manje blago mazohistički hobi koji te iscrpljuje i troši, a dvojbeno je što dobiješ zauzvrat. Svejedno, ne bih se nikad odrekao pisanja jer oni trenuci kad nešto pišem i kad shvatim da sam se izgubio i da postoji samo tekst, to su trenuci koje baš ništa drugo ne može zamijeniti.

Što je iduće za vas, pišete li već što novo?

- Pišem nešto novo, uvijek pišem nešto novo. Započeo sam nešto, ali još uvijek ne znam što će to biti, nadam se roman. Faza je još toliko rana da mi je ustvari smiješno uopće govoriti o tome pa je za sada dovoljno reći da sam, eto, nešto započeo. S tim da osjećam i kako se malo moram odmaknuti ili odmoriti, „Novi dio grada“ je objavljen u ožujku, mislim da si mogu dati desetak mjeseci da ne radim aktivno na nečem konkretnom nego da se samo zabavljam s idejama.

Prošlo je već neko vrijeme i od objave zbirke "Novi dio grada", kako su reagirali čitatelji, jesu li kakvi glasovi stigli do vas, što kažu ljudi?

- Reakcije čitatelja do mene stižu gotovo svakodnevno i čitatelji su uglavnom zadovoljni, a meni je to, naravno, jako važno. Veseli me kad kažu da se knjiga čita u dahu i da sve djeluje kao da je stvarno, meni je sa svakom knjigom želja napisati nešto što bi bio pandan dobre pop pjesme, nešto što će se konzumirati lagano, a kad malo zagrebeš onda shvatiš da tu ima još slojeva značenja.