Poznato je da borba za ravnateljsko mjesto Muzeja grada Zagreba traje već nekoliko godina. Sada je na to mjesto imenovana poznata slovenska muzealka i profesorica engleskog jezika i književnosti te povijesti, Aleksandra Berberih Slana. Ona je napustila dugogodišnje vođenje mariborskog Muzeja narodnog oslobođenja i to daleko prije isteka mandata, a dala je i ostavku na mjesto predsjednice Zajednice muzeja Slovenije. Poziv Zagreba, s kojim je i privatno i akademski vezana, bio je prejak.

Aleksandra Berberih Slana dobila je povjerenje troje od pet članova Upravnog vijeća, a nakon što se s odlukom složio i gradonačelnik Tomašević, nova ravnateljica je svoju dužnost preuzela 20. lipnja ove godine.

Nakon mjesec dana na novom radnom mjestu, porazgovarali smo o njezinoj viziji za Muzej, kojega želji bolje uključiti u lokalnu zajednicu, učiniti ga vidljivijim, ali i obnoviti mu Zbirke.

Kako se osjećate nakon prvih mjesec dana na mjestu ravnateljice Muzeja grada Zagreba? Kakva vas je situacija dočekala i čime ste se do sada stigli pozabaviti?

Zbog intenziteta poslova u proteklih mjesec dana, čini mi se da u Muzeju grada Zagreba radim već nekoliko mjeseci. Upoznala sam radnike Muzeja, kolege iz drugih muzeja i suradnike u Gradskom uredu za kulturu. Posjetila sam dislocirane depoe i zbirke kojima Muzej grada Zagreba upravlja, pregledala sam dokumentaciju, pripremili smo prijedlog programa rada za 2023. godinu, a detaljno sam upoznata s radom većine zaposlenih kroz individualne razgovore s njima, kroz sjednicu Stručnog vijeća i kroz polugodišnje izvještaje o radu. Naletjela sam na puno izazova, to moram priznati, ali atmosfera u muzeju je jako dobra. Većina kolega spremna je surađivati i raditi na osuvremenjivanju pristupa našem radu i na nužnim promjenama koje stoje pred nama.

Pisali smo na tportalu da su radnici Muzeja grada Zagreba bili nezadovoljni imenovanjem prethodne kandidatkinje na mjesto ravnateljice Muzeja. Kako su vaše imenovanje dočekali radnici i kustosi Muzeja, jeste li s njima u dobrim odnosima?

Jako sam zadovoljna jer su me radnici odmah dobro prihvatili, iako sam u proteklih mjesec dana unijela dosta promjena u način rada. Moram naglasiti da radnike Muzeja prije toga osobno nisam poznavala, iako sam bila upućena u njihov rad. Vjerujem da atmosfera u muzeju uvelike ovisi o onome tko ga vodi i na koji način ga vodi. Skoro čitav svoj radni vijek živim za muzeje, obrazujem se i znanje prenosim na kolege. Trudim se da muzej koji vodim prati svjetske trendove, ali i da uspostavlja i oblikuje trendove specifične za prostor u kojoj djeluje. Možda će zvučati pomalo neskromno, ali mislim da u svoj rad unosim iznimno puno energije pa očekujem da se taj ulog vraća kroz dobar rad ustanove. Nadam se da su i moji novi kolege to tako doživjeli jer imam dojam da je naša suradnja jako dobro počela. Teško je predvidjeti budućnost u izazovnom vremenu u kojem živimo, ali smatram da građani Zagreba, svi kolege s kojima radim i ja osobno imamo razloga vjerovati da će Muzej grada Zagreba biti ono što mu je oduvijek bilo poslanje – da djeluje u zajednici i da se pozicionira kao jedna od najvažnijih gradskih ustanova u kulturi.

Koje su bile glavne odrednice vašeg programa za Muzej grada Zagreba u nadolazećem razdoblju?

Rad Muzeja grada Zagreba sam u vrijeme prijave na natječaj za ravnatelja detaljno istražila, iako sam i ranije pratila rad pojedinih kolega, neki projekti bili su mi dobro poznati, a povremeno sam i posjećivala izložbe u MGZ. Prije predaje prijave na natječaj posjetila sam Muzej još jednom, nastojala sam iz prve ruke uvidjeti kako funkcionira odnos prema posjetiteljima, kako se znanje komunicira prema posjetiteljima. Uzela sam vrijeme kako bio pročitala upise posjetitelja u knjigu dojmova, a pročitala sam i objave korisnika mreže Tripadvisor. Naravno, čitala sam i objave na portalima (ne samo one unatrag godinu dana) i na društvenim mrežama. Namjera mi je bila dobiti što jasniji uvid u potrebe posjetitelja, ali i na nužne promjene u funkcioniranju i radu Muzeja.

Sastavila sam program koji uključuje novu viziju stalnog postava i programsku politiku koja će se prvenstveno orijentirati na analizu i na postavljanje pitanja, koja će se usuditi posegnuti za kritikom. Uključivanje na svim razinama važna je komponenta mog programa pa smatram da se muzej treba i dalje otvarati prema zajednici. U skladu sa statutom Muzeja, prema kojem dužnost ravnateljeva uvelike podrazumijeva administrativne poslove i odgovornosti, razradila sam i niz pitanja koja se odnose na politiku organizacije rada, zapošljavanja, financiranja djelatnosti Muzeja, obnovu prostora, osobito depoa za smještaj građe muzejskih zbirki koja je zapravo imovina Grada Zagreba.

Kako vi poimate koncept gradskog muzeja danas, što bi on trebao biti i čime bi se trebao baviti?

Gradski muzej prvenstveno treba imati važnu ulogu u gradu, a to se postiže suradnjom sa zajednicom. Muzej grada Zagreba to uvelike čini već godinama, ali dio tih aktivnosti nije javnosti dovoljno vidljiv pa se čini kao da je MGZ otok na rubu Gornjeg grada. Stoga će snažno trebati poraditi na upoznavanju javnosti s različitim segmentima rada našeg muzeja. Mislim prvenstveno na komuniciranje uspješne aktivne politike prikupljanja muzejske građe, gdje imao razvijenu mreža donatora, te na suradnju s udrugama građana i na participaciju građana u pripremama izložbi (prvenstveno onih građana koji su bili akteri pojedinih događanja koje izložbe prezentiraju).

Naš prvi zajednički veliki projekt bit će oblikovanje nove strategije muzeja koja će voditi računa o očekivanjima i potrebama lokalne zajednice. Zaposlenici gradskih muzeja gradu pristupaju ne samo kao prema izvoru informacija, nego i kao prema mjestu suradnje, što u Muzeju grada Zagreba već uvelike i činimo. No, moramo poraditi na jasnoj komunikacijskoj strategiji. Muzej je javni prostor i aktivni sudionik u zbivanjima u gradu. Razmišljam na način da je dio programskih aktivnosti moguće preseliti i u druge javne prostore, o čemu ćemo svakako razmišljati pri izradi strategije.

Izložbeni projekti trebaju se usmjeriti i prema nekim temama koje dosad nisu bile zastupljene, primjerice pitanjima identiteta, mogućim umjetničkim intervencijama u stalnom postavu i prema snažnijoj međumuzejskoj i međunarodnoj suradnji.

Kako zamišljate razvijati publiku tijekom vašeg mandata?

Posebnu pažnju posvetit ćemo edukativnim programima namijenjenim različitim skupinama posjetitelja. Ti programi bi nam kroz sustav evaluacije za interne potrebe trebali dati odgovore na pitanja kako dalje usmjeravati našu ukupnu programsku djelatnost. To znači da ćemo programe usmjeravati očekivanjima publike s namjerom da zadržimo nužni kritički odmak, a da istovremeno ostavljamo i mogućnost za javne rasprave pa i kritike našeg rada. Trenutno razvijamo nekoliko ideja u sklopu edukativne djelatnosti, koja će također biti važna komponenta pri izradi strategije rada Muzeja u nadolazećim godinama.

Kakav kadar vas je dočekao u Muzeju? Hoćete li još kadrovirati i zapošljavati ili ste zadovoljni situacijom?

Nisam još vidjela muzej koji ne bi osjećao potrebu za zapošljavanjem kadrova koji nedostaju. Muzej grada Zagreba tu je specifičan. Naime, javnosti je malo poznato da Muzej grada Zagreba upravlja s gotovo deset izdvojenih nekretnina, muzejskih zbirki i depoa koji su smješteni doslovno po čitavom gradu.

Namjeravam prvenstveno radnicima Muzeja dati priliku da pokažu svoj puni potencijal, ali istodobno treba pokušati popuniti kritičan manjak usko specijaliziranih radnika za pojedina radna mjesta. To je nužno prvenstveno zbog povećanje kvalitete rada Muzeja, ali i zbog objektivnih razloga organizacije posla. Naravno, kao i dosad surađivat ćemo s nizom vanjskih suradnika na svim projektima gdje za to postoji potreba.

Posljednjih šesnaest godina vodili ste Muzej narodne osvoboditve Maribor u Sloveniji. Što izdvajate kao najveće vaše uspjehe u ovom dugom razdoblju?

Mogla bi navesti bezbroj dobrih i inovativnih suradnji i projekata, pogotovo na području muzejske pedagogije, ali osobno smatram da su naša dva najveća uspjeha činjenica da smo u tom razdoblju stvorili homogenu i ambicioznu ekipu koja će bez problema raditi bez obzira na to tko će preuzeti upravljanje muzejom te da je lokalna zajednica Muzej NO Maribor prihvatila kao svoj muzej. Muzej koji predstavlja zajednicu u kojoj radi i iz koje proizlazi. Kada djeca i mladi muzej prepoznaju muzej kao “svoj”, onda je cilj postignut.

U zadnje tri godine vršili ste i dužnost članice Upravnog odbora Network of European Museum Organisations sa sjedištem u Berlinu. Kako ovo, ali i druga vaša međunarodna iskustva te konekcije, mogu doprinijeti Muzeju grada Zagreba?

Međunarodna suradnja muzeja je jako poželjna. Najveći je izazov što u poplavi tih suradnji nije jednostavno naći profesionalne i pouzdane partnere koji k tome imaju vremena uključiti se u projekt koji predlažeš, a osobito je važno imati partnera za kojeg možeš biti uvjeren da te usred projekta neće ostaviti na cjedilu. Stvoriti međunarodnu mrežu poznanstava i imati uvid u rad muzeja po Europi zahtjeva konkretan angažman. Tu sam fazu prošla, otvorena su mi neka vrata, poznajem profesionalce iz muzejske zajednice i prvenstveno znam kome se obratiti da bih dobila informaciju i ostvarila suradnju. Vjerujem da će posjetitelji Muzeja grada Zagreba od mojih dosadašnjih profesionalnih iskustava i poznanstava profitirati.

Kakvim opisujete trenutno stanje zbirki Muzeja, mislite li da treba Muzeju i neka nova zbirka, osvježenje stalnog postava?

Svakako. U skoro vrijeme imenovat ću radnu skupinu za izradu izmjena i dopuna stalnog postava. Javnost treba razumjeti da je to zahtjevan i dugoročan proces koji se ne može provesti kroz godinu ili dvije jer stalni postav Muzeja grada Zagreba proteže se na više 2000 kvadratnih metara i izloženo je više tisuća predmeta. No, već smo počeli raditi na projektu osuvremenjivanja trenutnog stalnog postava. Kustosi su jako angažirani u tom procesu. Potrebno je razmišljati u smjeru zaštite građe koja je već desetljećima izložena u stalnom postavu, boljim komunikacijskim sustavom (legende). Ukazala se potreba za boljom signalizacijom, dodatnom prilagodbom osobama s invaliditetom, uvođenju novih tehnologija i naravno, za neizostavnim sadržajnim promjenama. Pripremamo projekt koji se treba uskladiti sa zakonskim okvirom koji propisuje Ministarstvo kulture i medija. I za taj proces bit će potrebno osigurati novac, pa vjerujem u podršku Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija kako bismo što skorije pokrenuli kvalitetne i sustavne promjene.

Nakon Zdenke Badovinac na čelu MSU, vi ste druga slovenska muzealka u Zagrebu. Kakvim opisujete ove slovensko-hrvatske kulturne veze? Što na to kažu Slovenci? Ipak stručnjaci odlaze iz njihove zemlje.

Svoju slovensko-hrvatsku kulturnu, službenu i privatnu vezu njegujem već više od dvadeset godina. Na kraju krajeva, doktorirala sam na području slovensko-hrvatskih odnosa poslije Prvog svjetskog rata, a sa hrvatskim sam muzealcima uvijek puno surađivala. Zagreb dobro poznajem jer sam ovdje godinama živjela, neko vrijeme i dok sam radila u Mariboru. Ljubav me dovela u Zagreb, a tu sad napokon živim pod istim krovom sa svojom suprugom.

Slovensko-hrvatske kulturne veze općenito su jake, tako je bilo u prošlosti a i dan danas. Velik šok dogodio se prošle godine u Sloveniji sa otvorenim političkim kadroviranjem u nacionalnim muzejima, a ekstremno loša briga za slovenske muzeje svakodnevica je već dugi niz godina. Neki od slovenskih muzealaca su smijenjeni političkom silom, a neki su otišli jer im je prekipjelo. Kolegica Badovinac i ja došle smo u Zagreb, dok još jedna kolegica prelazi u Graz.

Osobno sam imenovanje na mjesto ravnateljice Muzeja grada Zagreba shvatila kao veliki kompliment mom dosadašnjem radu i izazov da se moram još više dokazati. Moram reći da slovenska muzejska zajednica to promatra u nevjerici. Maribor je bio mojim odlaskom pomalo šokiran. Otvaranje granica bi trebalo biti normalna praksa, željela bih da još više ljudi dobije priliku dokazivati se u nekoj drugoj zemlji i možda nova znanja i iskustva kasnije prenijeti u državu iz koje potječe. Na kraju krajeva, mi smo ambasadori kulture.

Je li vam bilo ipak teško napustiti vođenje mariborskog Muzeja narodnog oslobođenja, i to daleko prije isteka mandata?

Moram priznati da je. U 16 godina napravili smo tektonske pomake, postavili novi stalni postav, otvorili tri nova muzeja, napravili bezbroj odličnih projekata (sa vanjskim suradnicima i sami), enormno povećali broj posjetitelja, a i moji kolege su mi prirasli srcu i odlično smo surađivali. Ali budimo realni, ravnatelji ne bi smjeli ostajati na svojim funkcijama u istoj instituciji duže od toga. Rad postane rutina, ljudi se previše naviknu na isti sustav upravljanja, postoji opasnost da te to uvuče u kolotečinu pa kreativnost nestane. Svježi vjetar i nove ideje su uvijek dobrodošle. Otkad sam došla u Zagreb, preporodila sam se, prštim od energije i veselim se svakom novom izazovu.

Što se tiče obnove prostora Muzeja koji su stradali u potresu, koliko tu ima posla i kada mislite da bi se Muzej mogao vratiti na staro stanje koje smo imali prije potresa?

Glavna zgrada Muzeja grada Zagreba potres je dobro preživjela jer je bila obnovljena početkom 1990-ih godina. Nema nekih većih oštećenja, ali trenutno je upitan krov Muzeja kojeg je zbog dotrajalosti nužno cjelovito obnoviti. Međutim, dislocirane zbirke donacija Gradu Zagrebu, kojima upravlja Muzej, jako su stradale i trebalo bi što prije krenuti s obnovom. Mislim na lokacije Stana arhitekta Viktora Kovačića, Memorijalnu zbirku Miroslava i Bele Krleža, Zbirku Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar, Zbirku Roberta Frangeša Mihanovića, palaču u Demetrovoj ulici 7 i još neke lokacije. Već sam bila na sastanku po tom pitanju i mislim da bi trebali uložiti sve snage da obnova ne bude daleka budućnost.