U londonskoj galeriji Tate Modern otvorena je velika izložba umjetnice Dore Maar, francuske fotografkinje rođene kao Henriette Théodora Markovitch, čija je sjajna umjetnička karijera ostala u sjeni spoznaje da je bila muza slavnog Pabla Picassa. Njen je rad revaloriziran u više navrata i nova izložba u prestižnom londonskom muzeju vođena je idejom da se prizna njena nezanemariva uloga u nadrealističkom pokretu u koji se 'infiltrirala' kao jedna od malobrojnih žena
Rođena je u Parizu 22.11.1907. godine kao kći hrvatskog arhitekta i diplomata Josipa Markovića (bio je polubrat pisca Janka Polića Kamova), djetinjstvo je provela u Buenos Airesu, da bi se oko 1920. vratila u Pariz, gdje je pohađala školu fotografije te istodobno učila slikarstvo. Stvorila je naka od antologijskih djela fotografskoga nadrealizma 'Portret Ubua' i 'Ul. Astorg, kbr. 29', redovito surađivala s Man Rayom, ali kad je preminula 16. srpnja 1997. godine s nenavršenih 90, gotovo da to nitko nije ni primijetio. Čak je pariški dnevnik Le Monde s deset dana zakašnjenja objavio vijest o njenoj smrti. Veklika izložba u Tate Modern trebala bi bar malo ispraviti tu nepravdu. Riječ je o najvećoj izložbi djela Dore Maar do sada, koja okuplja oko 300 njenih fotografija, fotomontaža, autoportreta, akvarela i ulja. Izložba ima ideju prikazati Doru onako kako je ona sama željela da ju se doživi kao umjetnicu.
'Bila je vrlo ambiciozna', kaže njezina biografkinja Victoria Combalia, a i vrlo neustrašiva jer je 1931. godine započela vlastiti biznis otvorivši svoj profesionalni fotografski studio i promiejnila je ime, iz Théodora Markovitch u Dora Maar.
vezane vijesti
Poslovi koji je radila za svoj studio bili su komercijalni, ali Maar je pustila mašti na volju, pa su njene reklamne i modne fotografije imale neočekivan odmak - kožu ženskog modela u jednoj modnoj fotografiji prekrila je tetovažama u stilu japanskih yakuza. Nije sumnjala u svoj talent, kaže Combalia. 'Uvijek je sebe smatrala vrlo dobrom umjetnicom, a posebno dobrom fotografkinjom. Jednom je rekla (galeristi) Marcelu Fleissu, 'Jednkao sam dobra kao Man Ray!''
Stvaralački opus ove talentirane umjetnice vodi od modne fotografije do erotskih portreta i ulične fotografije, od nadrealizmma do pejzažnog slikarstva te, kasnije, do eksperimentiranja s apstraktnom fotografijom načinjenom bez korištenja fotoaparata.
Godine 1935. upoznala je Picassa, s kojim je imala turbulentnu devetogodišnju vezu od koje se nikad nije oporavila. Bila model za jedan od njegovih najpoznatijih portreta, 'Žena koja plače' (1937), a ta slika definirla ju je više od njezinog izvanrednog umjetničkog opusa. I u osmrtnicama su je i dalje nazivali 'Picassova muza'. Za života se očito nije uspjela emancipirati od te etikete, a pitanje je hoće li to moći u smrti.
Prema pisanju londonskog The Guardiana riječ je o 'fascinantnoj' izložbi postavljenoj u devet prostorija koja detaljno preispituje njen dug, nemiran i inventivan kreativni put, te ju afirmira kao 'modernu ženu' svoga vremena. U prvoj su sobi njeni autoportreti i portreti Dore Maar koje su izradili drugi slavni fotografi poput Brassaïa, Cecila Beatona, Lee Miller i Irvinga Penna. 'Te fotografije sugeriraju privilegiran život - što ostatak izložbe na mnogo načina potkopava', piše The Guardian.
Među ranim iznenađenjima njenoh opusa nekoliko je erotskih fotografija, muške i ženske golotinje, koji su prvi put objavljeni 30-ih godina u erotskim časopisima. Jedan od njenih modela bila je Assia Granatouroff, ljepotica čije savršeno tijelo Maar snima kao živu skulpturu. Na jednoj od fotografija Assija nosi masku u boji kože i jedna joj je ruka visi kroz gimnastičke karike - jasan je to nagovještaj prikaza podsvjesnoga koji će kasnije dominirati opusom Dore Maar evocirajući mračni svjet snova pod utjecajem pisnja njezinih poznanika, pjesnika Paula Eluarda, pisca Georgea Bataillea i psihoanalitičara Jacquesa Lacana.
Nadrealističkim slikama prethodi još i nekoliko serija uličnih fotografija nastalih u Parizu, Barceloni i Londonu, koje karatketizira prikaz urbane sirotinje. Neke od tih uličnih fotografija već koketiraju s nadrealnim, piše The Guardian dodajući da njezini eksperimenti s negativima velikog formata djeluju posve suvremeno, dok fotografije s uličnih prosvjeda u Parizu 1934. pozivaju u sjećanje nedavne nemire.
Izložena je i njena vjerojatno najpoznatija nadrealistička fotografija 'Portret Ubua', krupni plan onoga što je kasnije identificirano kao festus pasanca, nazvan prema drami 'Kralj Ubu' Alfreda Jarryja, rodonačelnika teatra apsurda. 'U njemu ima nešto izvanzemaljsko, ali istovremeno, na neobičan način, ljudsko, što još uvijek djeluje uznemirujuće' zaključuje The Guardian.
Slijede izlošci vezani uz njene godine provedene s Picassom, a čini se da je njeno slobodoljublje dovodilo do bijesa slavnog umjetnika, no turbulentan odnos bio je plodonosan - cijela jedna soba ispunjena je njegovim crtežima i slikama Dore Maar, a druga objedinjuje njene fotografije na kojima on izrađuje čuvenu 'Guernicu'. Nakon što su se razišli, jer je Picasso pronašao novu, još mlađu muzu, slikaricu Françoise Gilot, Maar je pala u tešku depresiju, podvrgla se liječenju elektrošokovima i bila pacijentica Jacquesa Lacana.
Slike iz kasnijeg razdoblja njenog stvaralaštva, akvareli i ulja, smještene u jednoj od posljednjih prostorija galerije, 'sugeriraju duboku smirenost, bilo da je riječ o mrtvoj prirodi ili pejzažima manih formata'. U Ménerbesu na jugu Francuske živjela je povučeno, pustinjački, predano prakticirajući katoličanstvo. 'Njene slike fasciniraju' ocjenjuje The Guardian, a pravi šok je njeno eksperimentiranje s fotografijom kojoj se potom ponovo vratila, no sada su to apstraktne fotografije nastale direktno na filmu. 'Apstrakcije je napravila bijesnim struganjem negativa, bojanjem i kreativnim korištenjem kiseline. Kao finalni umjetnički stav one su prkosne. Nemirna do kraja, Maar nikada nije izgubila stvaralački impuls za eksperimentiranje i, čineći to, ponovno je izumila samu sebe' zaključuje The Guardian.
