Prva hrvatska produkcija na našim prostorima malo poznatog Verdijevog opernog djela napisanog 1838. a praizvedenog u Parizu 1855., oduševila je premijernu publiku snagom prepoznatljiva Verdijeva glazbenog rukopisa, impresivnom izvedbom interpreta i kreativnim scensko-izvedbenim rješenjima. Zagrebačkoj je publici djelo predstavljeno u integralnom obliku, u trajanju od četiri sata, i na francuskom jeziku.

Dramski napeta radnja u čijoj je pozadini ljubavna priča koja se odvija na Siciliji u 13. stoljeću u Kicinoj je viziji transponirana u neku vrstu svevremenosti, podržanu ne samo univerzalnošću priče, koja se bavi pitanjem smislenosti političkog otpora, već i odličnom monokromatskom scenografijom Marka Japelja, koja se sastoji od jednostavnih pomičnih zidova sivih tonova na kružno pokretnoj sceni, te kostimima Doris Kristić, koji kao da namjerno ne žele ukazati ni na koje određeno povijesno razdoblje: obuhvaćaju svašta, od krinolina i perika onodobnog francuskoga dvora, do večernjih haljina univerzalne ženske mode i muških odijela s početka 20. stoljeća.

Povijesna pozadina koju opera obrađuje poznata je kao Sicilijanska večernja, pobuna koja je započela večer uoči Uskrsnoga ponedjeljka 1282., kada su se Sicilijanci pobunili protiv svojih francuskih okupatora i masakrirali ih.

U interpretaciji Verdija i njegovih libretista Eugenea Scribea i Charlesa Duveyriera sukob između Sicilijanaca i Francuza daje okvir drugom, intimnom konfliktu, do kojega dolazi zbog ljubavnih zgoda domoljubne sicilijanske plemkinje Helene i mladog domoljuba Henrija, čije gorljivo sudjelovanje u zavjeri protiv francuskoga guvernera Montfortea dolazi u pitanje kad saznaje da mu je guverner otac.

Zavjera propada a Montfort, čija se bešćutnost donekle otapa s otkrićem da ima sina, odluči biti blag prema pobunjenicima te naređuje vjenčanje dvoje mladih. No, izgledna pomirba biva spriječena pokoljem Francuza koji predvodi vođa pobunjenika Jean Procida.

Iako je ljubavna priča pokretač mnogih događaja, ljubav je zapravo samo povod za rodoljubno obojenu radnju čiji vrhunac određuje stupanj domoljubne spremnosti na otpor i žrtvu. U dramatičnoj završnici kojom dominira zbor HNK-a trijumf odnosi politička borba za pravedniji svijet u kojoj nema mjesta osjećajima ili sumnjama, a Helene i Henri svoju rastrganost prouzročenu ljubavnim kolebanjima plaćaju životom.

Orkestrom je na premijeri ravnao maestro Nikša Bareza a u ulogama Helene i Henrija nastupili su Adela Golac Rilović i slovački tenor Michal Lehotsky; guvernera i vicekralja Sicilije Guya de Monrforta utjelovio je Ljubomir Puškarić, a zvjezdanu solističku četvorku upotpunio je Luciano Batinić kao sicilijanski liječnik i vođa pobunjenika Jean de Procida.

Golemi ansambl činili su još brojni solisti i članovi zbora Opere HNK-a, te Muškog zbora HRT-a, a brojne instrumentalne dionice, osobito u drugome dijelu, upotpunili su članovi Baleta HNK-a Atina Tanović, George Stanciu i Kornel Palinko, te učenici Škole za klasični balet Roko Farkaš i Niko Kiš, predvođeni ravnateljem ansambla Baleta Leonardom Jakovinom, koji potpisuje i koreografiju.

Snaga njihova zajedničkog kreativnog naboja rezultirala je izrazito dramatičnom pričom punom stvarnih i metaforičkih slika vanjskih i unutarnjih borbi. Vizualno zanimljivoj smjeni prizora u kojima se tekući događaji isprepliću s paralelnim stanjima i unutarnjim previranjima izraženim kroz emocionalno nabijene baletne koreografije pridonijelo je i svjetlo koje je oblikovao Aljaž Zaletel.

Zagrebačka je publika s oduševljenjem ispratila interprete, ansamble i autorski tim, uz najveće ovacije zvjezdanom solističkom četverolistu, ali i redatelju Kici i maestru Barezi.