Premda brojčano nevelika, Zbirka daje presjek kroz cijeli Kopačev opus te predstavlja reprezentativan uzorak na kojemu se mogu pratiti sve dionice Kopačeva likovnoga puta – od prvih zagrebačkih veduta u akvarelu kojima se poslije završetka Kraljevske umjetničke akademije mladi slikar otisnuo u svijet hrvatskoga modernog slikarstva, preko djela nastalih u Italiji i Francuskoj, do kasnijih artbrutovskih ostvarenja u različitim materijalima i tehnikama.

Prvom donacijom u galeriju stiglo je sedamdeset umjetnina – slika, crteža, kolaža, reljefa i skulptura - a Zbirka je kasnije dopunjavana darovnicama Blanke Restek i Paulette Kopač te danas broji ukupno sedamdeset i pet umjetnina.

Krećući se stalno na granici figurativnoga i apstraktnoga, Kopač u svoje slike unosi veseo bestijarij nadahnut pričama iz djetinjstva. U njima stvara svoju vlastitu realnost, ne podređujući se nikakvim zakonitostima pa tako ni onima o dvodimenzionalnosti slike. Akvarelu ili ulju pridodaje razne prirodne i umjetnine materijale (zemlju, pijesak, cement, gips, staklo, žicu i dr.) i tako izlazi u treću dimenziju, što ga je postupno dovelo do skulpture.

Vječno lutanje i traganje za novim izrazom svojstveno je ovom umjetniku koji je svojim opusom snažno obilježio francusku i europsku likovnu scenu u drugoj polovini 20. stoljeća.

Slavko Kopač rodio se u Vinkovcima 1913. Završio je tamošnju gimnaziju, a studirao slikarstvo na Kraljevskoj likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi Vladimira Becića. Kao stipendist francuske vlade 1939.-40. boravio je u Parizu, a potom bio preseljen u Mostar, u kojem postaje nastavnikom crtanja na mostarskoj gimnaziji. Ubrzo napušta Mostar, kratko boravi u Zagrebu kao nastavnik u Drugoj klasičnoj gimnaziji, a 1943.-48. odlazi na studijsko putovanje u Italiju. Krajem 1948. dolazi u Pariz, u kojem započinje dugogodišnje prijateljstvo i suradnju s francuskim umjetnikom Jeanom Dubuffetom. Ondje je, prema Dubuffetovoj želji, postao kustosom i konzervatorom zbirke Art brut do njezina preseljenja u Lausanneu 1975, a poslije preseljenja zbirke bio je član Upravnog odbora.

Oženio se 1953, a sa ženom Paulette i sinom Laurentom živi i stvara na Montmartreu od tada do smrti. Umro je u Parizu 1995. i pokopan na groblju Montmartre.