Predstava 'Bijeli bubrezi' počinje vrlo snažnom scenom u kojoj baka autorica teksta umire na porođaju u nekom malom zabitom selu u kojem su grubost, bezosjećajnost i sebičnost u borbi za opstanak odavno zamijenili suosjećanje. Na sceni su četiri žene prekrivenih lica koje bez emocija objašnjavaju njezinu smrt. Govore i o novorođenčetu, prepirući se oko toga koja će od njih u ovom novom slučaju smrti majke biti dojilja i othraniti dijete. Nijedna ne želi ponovno preuzeti tu ulogu, a način kojim odbijaju dojiti dijete jednak je ravnodušnosti kojom bi odbile popiti kavu s dosadnom susjedom.

Kako predstava nema klasičnu strukturu, u nastavku se nižu zaokruženi prizori opresije nad ženama, a među njima posebno se ističe slika razgovora žene s liječnicom koja joj ravnodušnim tonom, bez zainteresiranosti za njezinu sudbinu, kao izlaz iz njezine bezizgledne situacije savjetuje – samoubojstvo. Nema empatije, samo nagon za samoodržanjem u mikro svijetu koji nije nimalo velikodušan prema ženama i koji ih tlači i poništava, bez obzira na to jesu li egzekutori surovi prirodni okoliš, obiteljske norme i stege, ili konzervativne društvene konvencije i tradicija. Na sceni se vidi istina i poraz.  

Scena Zdravke Ivandije Kirigin gotovo je prazna, samo nekoliko kutija, klupa i kanta. Kostimi podsjećaju na kiklje naših baka, ali imaju odmak od tradicionalnog i mogu se čitati u kontekstu bilo koje sredine. Atmosfera je ledena, pesimistična, vlada beznađe, povremeno se osjeća ogorčenje. Videoslike Mire Manojlovića u pozadini potkrepljuje besperspektivnost. A glavno oružje je tekst 'Bijelih bubrega' i tri odlične glumice i jedan uvjerljiv glumac (Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Milica Manojlović i Anđela Ramljak) koji igraju u pokretu i odapinju ubojite rečenice.

Dramatičarka Vedrana Klepica već se u prethodnim dramama bavila ženskim i rodnim pitanjima i problemom nasilja u obitelji, i zbog toga je stekla status autorice koja istražuje mračnu stranu naše svakodnevice. Grubi svijet sustavne opresije i njezino prelamanje kroz živote žena gradi jezičnom bujicom s mjestimično grubim, sirovim, direktnim i vulgarnim rečenicama, punim psovki, a mjestimično vrlo intelektualnim, analitičnim i čak lucidnim replikama koje su u srazu s primitivizmom situacije. 

Poznata je po satiri što je vidljivo i u ovom tekstu. Međutim, to nije ulickana satira na kakvu je navikla zagrebačka publika nego satira koja stvara muku u želucu i od pogleda na put koji su prošle žene svijeta tokom zadnjih stoljeća izaziva nagon na povraćanjem.

Taj i drugi prikazi onog totalitarnog što utječe na živote žena stvaraju sliku jednog okrutnog, sirovog i zapravo stravičnog svijeta u kojem žene ne postoje kao osviještene i obrazovane osobe nego kao polupismena bića sa zadaćom da rađaju djecu, brinu se o domu i muškarcu, i da bez otpora prihvaćaju sudbinu i prežive sve nedaće i tlačenja. Doduše, ponekad dižu svoj glas i bore se za svoj opstanak, ali bezuspješno. Čini se da nema izlaza. Pomaci se događaju korak po korak, iz generacije u generaciju, s razvojem svijesti i sazrijevanjem društva.

Premda je autorica teksta Vedrana Klepica u izjavama naglašavala kako u tekstu 'Bijeli bubrezi' govori o ženama i sistemima opresije u neodređenom distopijskom svijetu, apsolutno je jasno da se radi o našem podneblju, našem primitivizmu, i slučajevima 'naše', balkanske opresije nad ženama. Međutim, može funkcionirati i kao prikaz svih opresija i nasilja nad ženama u bilo kojem vremenu i društvu.  

Zato ta predstava u vremenu u kojem raste stopa obiteljskog nasilja i gdje neki pokreti katoličkog fundamentalizma pokušavaju ograničiti ili zabraniti pobačaj pod patronatom kojekakvih 'mudonja', djeluje kao zloslutno i zlokobno upozorenje na mogući povratak u predfeminističko razdoblje, kad žene nisu imale pravo glasa niti mogućnosti da se razvijaju unutar zajednice.